Slušaj vest

Marina Marković iz Beograda još od detinjstva se suočavala sa tugom, nesigurnošću i osećajem beznađa. Godinama je živela sa depresivnim tegobama, a tek u tridesetim uspela je da skupi hrabrost i potraži stručnu pomoć. Međutim, prvi susret sa psihijatrom nije protekao onako kako je očekivala. Dok je kroz suze govorila o svojim problemima, dobila je odgovor da je razmažena. Na nedavno održanom panelu "Oporavak iz prve ruke: iskustva, podrška i struka" povodom Svetskog dana mentalnog zdravlja otvoreno je govorila o svom iskustvu, uverena da predrasude prema psihičkim problemima mogu da budu velika prepreka ljudima kojima je pomoć potrebna.

O svom odrastanju, porodičnim problemima i dugogodišnjoj borbi sa depresijom Marina je ranije govorila za naš portal. Odrastala je uz česte sukobe roditelja, dok je i njena majka imala psihičke probleme. Još u adolescenciji osećala je potrebu da razgovara sa stručnjakom, ali je na taj korak čekala godinama. Posle detaljnih pregleda i testiranja ustanovljeno je da ima ciklotimiju, poremećaj raspoloženja koji karakterišu smenjivanja perioda blagih depresivnih i hipomaničnih simptoma. Važan oslonac pronašla je u Udruženju građana Videa, gde je upoznala ljude sa sličnim iskustvima i počela otvorenije da govori o mentalnom zdravlju.

- Dosta dugo sam razmišljala o odlasku kod psihijatra, pre nego što sam konačno smogla snage da potražim pomoć. Najpre sam otišla kod lekara opšte prakse po uput, a zatim kod psihijatra u domu zdravlja. Bilo je to u vreme kada odlazak kod psihijatra nije bio baš prihvaćen. Kako nije bilo nikoga u čekaonici, doktorka mi je posvetila čitav sat. Pričala sam joj o svemu, a onda sam počela da plačem, jer sam bila veoma osetljiva dok sam se prisećala nekih stvari. Na kraju mi je doktorka rekla da sam razmažena. To donekle može da bude istina, naravno, ali takve stvari treba reći na drugačiji način. Iako ne umem uvek da se izborim za sebe, u tom trenutku je neki inat prevladao i rekla sam joj: "Izvinjavam se, ali meni se vaš način rada ne sviđa. Ne odgovara mi takav pristup i zamolila bih za drugo mišljenje. Ja od vas ne očekujem da plačete sa mnom, ali neku dozu empatije očekujem" - priseća se. 

psihoterapija-shutterstock-2291512991.jpg
Ne odustajte od traženja pomoći ako vam jedan psihijatar ne odgovara Foto: Shutterstock

Doktorka je tada promenila odnos prema Marini i postala profesionalnija, ali bilo je kasno. Već se našla na njenoj "crnoj listi".

Zašto otvoreno govori

Marina se protiv predrasuda bori i na ličnom planu, otvoreno govoreći o tome da ide kod psihijatra. To ne krije ni od koleginica, ni od prijatelja, pa čak ni od njihovih poznanika.

- Trudim se da i na svom ličnom nivou utičem na okruženje tako što otvoreno govorim da idem kod psihijatra. Moje koleginice to znaju, znaju prijatelji, pa čak i prijatelji prijatelja. Sećam se da sam, na početku, dok sam išla u dnevnu bolnicu, srela bratovog druga sa suprugom. Pitali su me: "Ćao, gde ideš?", a ja sam odgovorila: "Idem kod psihijatra". Oni su reagovali iznenađeno: "Jao!" Pošto mi je malo pre toga preminuo otac, mada sam kod psihijatra krenula i pre toga, pitali su me da li je to razlog. Rekla sam im: "Ne, jednostavno idem kod psihijatra". To je to. Treba to prihvatiti tako kako jeste - otkriva.

Njena otvorenost podstakla je i koleginice da progovore o svojim iskustvima. Počele su da razgovaraju o ličnim problemima, odlascima kod psihijatra, ali i o psihičkim teškoćama članova porodice, koje neretko predstavljaju veliko opterećenje i za njihove najbliže.

- U tome vidim neku svoju misiju, da otvoreno govorim o tome da kod psihijatra treba ići - kaže.

Ne mora da bude očigledno

Mnogi lekari se iznenade kada im Marina kaže da koristi psihijatrijske usluge. Zbog terapije uvek naglasi da uzima određene lekove, a oni obično reaguju sa: "Jao, pa stvarno? Pa ne izgleda". 

- Tada im kažem da osoba koja ide kod psihijatra ne mora da ima šizofreniju. Postoji mnogo drugih poremećaja i ne mora na osobi da se vidi da li ima psihičkih problema ili je bila hospitalizovana. Ne mora to nikako posebno da izgleda; mnogo puta se jednostavno ništa ne vidi. Zato je važno da se ljudi oslobode i govore o svojim iskustvima, posebno oni kod kojih se psihičke tegobe ne primećuju. Jer oni koji se dvoume da li da potraže pomoć mogu na njihovom primeru da vide da je sasvim u redu otići kod psihijatra. Mnoge ljude upravo ta samostigmatizacija sprečava da potraže pomoć i počnu da rade na svom problemu - naglašava. 

Marina Marković
Samostigmatizacija sprečava mnoge ljude da potraže pomoć i počnu da rade na svom problemu, kaže Marina Foto: Privatna Arhiva

Koliko znači prisustvo 

Marina savetuje da ono što možemo da ponudimo nekome ko prolazi kroz težak period jeste, pre svega, naše prisustvo, osećaj da nije sam. Nekada je, kada se neko nađe u krizi, najvažnije upravo to prisustvo, čak i bez reči.

- Kod nas u udruženju nekada i ne pričamo toliko o dijagnozama. Kroz neke obične stvari, druženje i to što smo zajedno, nama bude bolje i lakše. Mogu da kažem da sam nekada toliko umorna da mi se ne ide u udruženje, radije bih ostala kod kuće i legla. Ipak, odem i posle toga se jednostavno osećam bolje upravo zbog tog običnog druženja. Ne mora čak ni da postoji nekakav plan. Možemo samo da sedimo i pijemo kafu. To prisustvo je, po mom mišljenju, najvažnije - poručuje Marina Marković.

Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.

Zovem se Marina Marković i godinama sam ćutala o depresiji: Danas mi je žao što nisam ranije potražila pomoć