Nataša je dva puta pobedila Hočkinov limfom: Ostala sam bez glasa, ali najteže mi je pao gubitak kose
Nataši Granovljević (34) pre pet godina dijagnostikovan je Hočkinov limfom. Do ovog saznanja došla je sasvim slučajno posle upale pluća kada su je poslali na CT skener gde je uočen limfom. Lečenje je trajalo osam meseci, nakon čega se vratila uobičajenom životu. Međutim, sasvim slučajno, dok se šminkala, otkrila je krvžicu na vratu.
Nakon toga kreće ponovna borba za ozdravljenje, ali i promene pogleda na život.
- Imala sam skoro sve simptome Hočkinovog limfoma, možda dobrih šest meseci pre nego što mi je dijagnostikovan. To su bili svrab, umor koji se pojavio daleko ranije. Kada su mi dijanostikovali Hočkinov limfom, uopšte nisam znala kakva je to bolest, i nisam očekivala da ću ići na hemoterapije. Međutim, kada sam prvi put otišla u dnevnu bolnicu na terapiju, tek tada sam videla tu realnost, šta je zapravo moja bolest i da me čeka mnogo više borbe nego što sam mislila ranije.
Nataša priznaje da je na prvoj hemoterapiji bila jako uplašena, a kako je teklo lečenje imala je sve više hrabrosti i verovala da će sve dobro proći.
- Samo je taj prvi dodir sa bolešću bio težak i za mene i za moju porodicu. Imala sam pet protokola hemoterpije i transplantaciju matičnih ćelija. Svaka terapija je bila drugačija sama za sebe i javljale su se i neželjene reakcije. I tokom terapija uvek sam razmišljala šta me čeka kada dođem kući, da li ću imati mučninu i koja će nova reakcija na terapiju biti.
Transplantacija matičnih ćelija dobro je prošla, iako je Nataša mislila sam da će je teže podneti, kao i imunoterapija.
- Imunoterapija mi je bila najlakša, iako sami ih imala 16 i one su bile bez neželjenih reakcija. Zato mislim da bi trebalo da se više primenjuju u odnosu na tradicionalni sistema lečenja i pacijenti ne bi morali da se fokusiraju na neželjene reakcije kao što se javljaju posle hemoterapija. Kada sam primala imunoterapiju imala sam utisak kao da ídem na kafu, nisam imala taj osećaj težine. Znala sam da kada dođem kući, da ću moći da obavljam uobičajene aktivnosti. Kod te vrste terapije mi se dopadalo i to što ne opada kosa. Meni je gubitak kose nešto što sam najteže podnela, ćak i više od same dijagnoze i od svih ostalih neželjenih reakcija.
Nataša se dva puta lečila od Hočkinovog linfoma. Prvi put lečenje je trajalo osam meseci sa remisijom od godinu dana nakon čega se javio relaps, to jest povratak bolesti, i tada je lečenje trajalo oko godinu dana.
- Relaps sam otkrila slučajno, dok sam se šminkala. Podigla sam glavu i na vratu sam uočila kvržicu. To me je uplašilo, iako nisam naravno odmah znala da je li došlo do relapsa ili ne. Na ultrazvuku je uočeno da jeste i urađena je biopsija da se to potvrdi.
Nakon dijagnoze, odmah je dobila terapiju i priprema za transpantaciju matičnih čelija usledila je odmah posle jedne terapije.
- U replapsu je terapija bila vrlo agresivna, imala sam mnogo neželjenih efekata i ostala sam bez glasa. Lečenje sam završila prošle godine u avgustu mesecu, to je bila ta poslednja inovativna terapija koju sam primila. Tek sada, posle nekoliko meseci, polako dolazim na svoje.
Naša sagovornica kaže da je nakon prvog puta želela da se oporavi što pre i da se vrati na posao. Tokom samog lečenja više je gledala u budućnosti i brinula o tome kako će se lečenje odraziti na njen život. Međutim, posle povratka bolesti, postavila se drugačije.
- Počela sam da vežbam, da uvodim neke fizičke aktivnosti. Imala sam problem sa neuropatijom posle terapije, ali to je generalno problem kod mnogih pacijenata. Shvatila sam da se bolest ne završava sa poslednjom primljenom terapijom, mi to nosimo ceo život. Psihički možda još nisam svesna iskreno, sve se odigralo jako brzo, morala sam da se fokusiram više na lečenje nego na sebe i to kako se osećam. Naučila sam da sebi dopustim sva psihička stanja kroz lečenje - da plačem, da se smejem, da budem ljuta, dakle, sve reakcije su prirodne. Sada nalazim sebe ponovo, kao da mi je život počeo ispočetka, posle ovog lečenja, naročito posle transplantacije.
U nekim situacijama sam morala i da tešim roditelje
Najveća podrška bili su joj roditelji, a priznaje da je ona u nekim trenucima morala da pruzme tu ulogu.
- Drugačije posmatrate sve kada ste pacijent, a drugačije roditelji posmatraju kada imaju bolesno dete. I u nekim situacijama sam više ja njih tešila, nego oni mene. Tokom lečenja sve je bilo mehanički kod mene - idem na terapiju, dođem kući do sledeće. Taj period između terapija smo provodili zajedno. Izbegavala sam previše ljudi oko sebe i nije mi bilo prijatno kada mi kažu da lepo izgledam, kada kažu “Budi hrabra, sve će biti u redu”, a ne znaju ni moju dijagnozu iskreno. Najviše su me prijali ljudi koji imaju dijagnozu kao ja. To su mi odmah bili prijatelji, jer niko ne može da te uteši više od osobe koja zna recimo šta znači kad imaš mučnine ceo dan nakon terapije.
Nataša je upravo tu podršku nalazila u grupi pacijenata pri Udruženju osoba obolelih od limfoma i hronične limfocitne leukemije LIPA.
- Tu sam se povezala se sa ljudima i oni su mi najviše prijali. I sada vidim da ja isto tako prijam ljudima koji su trenutno na transplantaciji i se trenutno leče i kažu mi često: “Ne volim kada mi neko drugi kaže, biće sve u redu, ali kad mi to ti kažeš, to nekako zvuči drugačije”. Zato što sve to znam, prošla sam puno protokola i znam kako izgleda kada imaš podršku od drugih ljudi koji su prošli isto to i mislim da me to je održalo.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
5 jednostavnih letnjih recepata: Sveže, sezonsko voće i povrće za više energije i dobro varenje