Od barake do srpskog Hjustona: San prof. dr Milovana Bojića dobija epilog – „Dedinje“ postaje nacionalni institut za srce i krvne sudove
Uzdizan je do nebeskih visina kad je devedesetih godina, u vreme kad je Srbija bila pod sankcijama, od dedinjske barake stvorio moderan centar u kome je u dve operacione sale godišnje operisano više od 2.000 pacijenata i urađeno 28 transplantacija. Posle petooktobarskih promena gurnut je u blato, osporavan i progonjen po sudovima.
Cenu puta kojim je išao nije platio samo on, već i njegova porodica - ćerka od osam godina ošišana je do glave, sin nije mogao da se leči zbog blokade računa, a majka se razbolela od stresa. Posle 15 godina sudskih postupaka nije bilo nijedne kazne, 2017. se vratio na čelo Instituta "Dedinje" i nastavio da ga razvija jer je to, kaže, njegova životna misija, a on je prof. dr Milovan Bojić.
- Srbija je oduvek imala običaj da svoje napredne ljude spotiče. To i danas vidimo. Dignu te u nebesa pa te bace u blato, a onda ti posle sto godina podignu spomenik. Zato kažem da čovek nije velik zbog onoga što je postigao, nego zbog onoga što je podneo i istrpeo zbog toga.
Ona mala baraka s početka će sledeće godine proslaviti 50. rođendan kao nacionalni institut za srce i krvne sudove u centralnoj hali Ekspa...
- Ovako je bilo: "Kurdi bez države, Dedinje bez prostora". I mi smo stalno išli u dofunkcionalizaciju, doorganizaciju. To je sve skupo i nikad nije isto kao kada krenete iz početka pa sve napravite. Prvo smo morali tu malu baraku da nazidamo i napravimo "Dedinje 1", i to bespravno. Pa onda smo iskopali "Bojićevu rupu" i napravili "Dedinje 2", pa nam ni to nije bilo dovoljno. I evo, sad smo konačno dobili zgradu Instituta za rehabilitaciju, gde će biti "Dedinje 3". Nadam se da smo se konačno ukrovili i da smo ostavili tačku na naš prostor. "Dedinje 1" se rekonstruiše, i to je deo moje misije zajedno sa ovom zgradom. Kad ih povežemo pasarelom, onda mogu da kažem da sam uspeo. I mogu da kažem, pošto znam šta će biti, mi slavimo 50 godina Instituta 3. juna 2027. u centralnoj, najboljoj hali Ekspa. Do tada ćemo i zvanično postati nacionalni institut za srce i krvne sudove.
Šta će to značiti za pacijente?
- Veći komfor i više mesta. Sobe su nam danas pune pomoćnih kreveta, bukvalno se sudaramo. Pred nama su nove angio i operacione sale, veći bolnički kapaciteti i bolji uslovi za smeštaj pacijenata. Čekaonice i ambulante biće adekvatnije, gužve manje, a uslovi za zaposlene daleko bolji. Naučni rad će konačno dobiti prostor kakav zaslužuje. Planirano je i otvaranje TV studija i televizije Dedinje za razmenu sadržaja s vodećim svetskim centrima. Organizovaćemo vrhunske naučne i stručne simpozijume, a sve što uradimo biće sistematično objavljeno i predstavljeno.
Teško bi bilo pobrojati sve nagrade koje ste dobili. Koliko vam ta priznanja znače?
- Volim da kažem: onaj ko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, onaj ko ga je zaslužio - nije mu ni potrebno. Ipak, priznanja prijaju jer su potvrda rada koji daje konkretne rezultate, a ti rezultati su okrenuti čoveku. Zdravlje je najveći kapital svakog pojedinca i svake države. Nije slučajno rečeno da zdrav čovek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu - da ozdravi.
Na ulazu u Institut "Dedinje" stoji jedna veoma neobična poruka...
- Celog života sam bio okrenut pacijentu, njegovoj patnji i nevolji. Pacijent je uvek bio u centru moje profesije, a na ulazu stoji moj potpis i rečenica: "Pacijenti, ako nemate vezu - ja sam vaša veza". Nikad nisam isključio telefon za svoje pacijente. Da li je teško? Jeste. Da li je naporno? Jeste. Ali nikada u životu nisam unovčio ljudsku muku. Ne postoji pacijent koji može da kaže da sam primio kovertu. Ako se desi da je neko ipak ostavi, formira se komisija i novac vraćamo ili ga usmeravamo u humanitarne svrhe. Sin jedne pacijentkinje bio je poznati fudbaler, u kovertu mi je stavio 6.000 evra. Rekao sam joj da sin odmah dođe i uzme novac, a pacijentima koji su ležali pored njegove majke sam poručio: "Vas ću da pazim i čuvam kao da ste mi dali šest miliona." Svojim pacijentima često i lično pomažem da plate struju, kupe ogrev ili lek koji ne mogu sebi da priušte. Najveću satisfakciju dobijam kada obiđem pacijente i pitam ih: "Da li ste zadovoljni brigom, negom i odnosom prema vama?" Njihov odgovor je moja najveća nagrada.
U vašoj autobiografiji "Nije bilo uzaludno" opisujete neverovatnu priču o svom rođenju. Da li je ta sudbina odredila vaš životni put od sela Lipovo do akademskih visina?
- Tek u 35. godini života, kad sam postao doktor medicinskih nauka, saznao sam kako sam se rodio. Roditelji su tada već imali dva sina i živeli su veoma teško. Odlučili su da majka prekinu trudnoću. Majka je jahala 11 kilometara do Kolašina da obavi abortus. Anestezija je data, ali lekar je otišao u susedno selo i zapio se. Dok se on nije vratio, majka se probudila, sela na konja i vratila se kući. Tako sam ja ostao živ. Kad sam to saznao, bio sam šokiran. A saznao sam tako što mi je taj doktor za odbranu doktorata poslao telegram sledeće sadržine: "Da se ja ne napih one noći u Rečinama, ti danas ne bi bio to što jesi, dr Maksim Š. Popović". I ja uzmem i na unutrašnjoj strani korica svog doktorata napišem mu posvetu, zahvalnost što sam preživeo. I to sam sve poslao poštom. Posle 15 dana mi je stigao od njega novi telegram: "A to što si lud, to ti je od anestezije." To je ono što me uvek nasmeje. Od tada verujem da ništa nije slučajno.
U Norveškoj ste, kao lekar i naučnik, čistili toalete da biste preživeli. Šta čovek nauči iz takvog iskustva?
- To je bilo jedno od najvažnijih iskustava u mom životu. Dobio sam stipendiju i otišao u Norvešku na usavršavanje. Međutim, život tamo je bio preskup. Morao sam da pronađem dodatni posao. Jedino što sam mogao da radim bilo je čišćenje u jednoj kompaniji. Pre podne sam bio lekar i naučnik, a po podne sam čistio zapečene WC šolje u distributivnim centrima. Gutao sam pare solne kiseline, učio kako se pravilno drži mop, čisti staklo, kako se usisava. Bio sam najbolji radnik, među prvih deset. Jedna starija žena, baka Roza, naučila me je kako se posao radi pošteno i temeljno. Kad je umrla, ja sam u ime svih radnika održao govor na norveškom jeziku. Tada su me primetili. Kasnije su želeli da me prime za stalno. Plata je bila devet puta veća nego u Srbiji. Doneo sam odluku da ostanem. Ali jedna mala slučajnost promenila je sve - nisam dobio potrebnu preporuku i morao sam da se vratim. Godinama kasnije, u Norveškoj sam dobio priznanje kao izuzetan stručnjak. Život pravi čudne krugove. To iskustvo me je naučilo najvažnijoj lekciji: nijedan posao nije mali i nijedan čovek nije mali. Kada čistite toalete, naučite da cenite svakog čoveka i svaki trud. Naučite poniznost. A bez poniznosti - nema velikog čoveka.
Po dolasku na čelo Instituta "Dedinje" 1992. zatekli ste haotičan sistem. Da li ste tada mogli da zamislite da će postati centar kardiohirurgije svetskog renomea?
- Zatekao sam zapuštenu baraku sa sedamdesetak zaposlenih. Mnogi nisu ni radili, bavili su se politikom. A ja sam izašao pred ljude i rekao: "Napravićemo svetsku kliniku i radićemo transplantacije srca i jetre." Svi su mislili da sam lud. U to vreme Srbija nije imala osnovne lekove, nije bilo sapuna, deterdženta. A mi smo počeli da razvijamo transplantacionu medicinu. Kada smo tražili dozvolu da izgradimo novu zgradu, odbili su nas. I tada sam doneo odluku koju sam kasnije nazvao pozitivnim ludilom.Počeli smo da gradimo "Dedinje 1" bez dozvole. Ta bespravna zgrada spasla je stotine hiljada života.
Otpor je bio ogroman?
- Napadali su nas sa svih strana. Govorili su da je nemoguće napraviti kardiohirurški centar u takvim uslovima. Ali ja sam znao šta hoću. A onaj ko zna šta hoće, već je na pola puta. Okupio sam mlade ljude pune energije i znanja. Stariji nisu verovali u ideju, ali mladi jesu. U dve operacione sale radili smo i do dve hiljade operacija godišnje.
Jubilarnu, dvehiljaditu operaciju izveo je Denton Artur Kuli, jedan od najvećih kardiohirurga u istoriji medicine, koji je 1968. godine izveo prvu transplantaciju srca u Sjedinjenim Američkim Državama?
- Došao je krajem novembra 1997. godine i u Institutu „Dedinje“ izveo dvehiljaditu operaciju na otvorenom srcu. U tadašnjem zapisu naveo je da je impresioniran izgledom ustanove i da, po njegovom mišljenju, budućnost Instituta pod rukovodstvom profesora Bojića izgleda osigurana. Mi smo originalni tekst njegov sa slikom izlili na bronzane ploče. Nakon političkih promena 2000. godine, šest bronzanih ploča sa njegovim rukopisom, prevodom i slikom uklonjeno je i odneto na topljenje, samo je jedna slučajno pretekla. Ponovo je pronađena tek 17 godina kasnije, i sada visi na zidu u mojoj kancelariji.
Porodica je platila visoku cenu vašeg profesionalnog i političkog angažmana?
- To je jedan od najtežih udaraca koje čovek može da doživi. U međuvremenu sam emotivno očvrsnuo, naučio da podnosim napade, optužbe. Ali moja porodica nije bila zaštićena od toga. Moja deca i roditelji su trpeli posledice.
O porodičnoj drami, kad su u Tašmajdanskom parku vašu ćerku ošišali do glave, godinama ste ćutali...
- Deca su je pribila uz drvo i ošišala je uz reči ''tebi kosu, tati glavu''. Mojim roditeljima su donosili novine u kojima sam bio proglašavan za lopova, i to je imalo posledice - moja majka je zbog takvog stresa doživela šlog. S vremenom sam naučio da oguglam. U politici i javnom životu morate da izgradite neku vrstu unutrašnjeg oklopa. Ali porodica ne može. I tu nastaje problem. Vi mislite da trpite vi, a zapravo najveću cenu plaćaju najbliži. Bilo je situacija kad su mi praktično bila blokirana sredstva u trenutku kad je moje dete trebalo da ide na operaciju. I to je ono što je najteže, kada imate dete koje čeka intervenciju, a sistem vam u tom trenutku zatvara mogućnosti. Moj sin Filip je imao stotine operacija. I pored svih prognoza da neće moći da hoda, govori ili vidi, on danas sve to radi, i zato je u Ginisovoj knjizi rekorda. Istina, uz velike teškoće, ali živi, pliva, skija, ide napred.
Šta ste naučili od svoje dece?
- Naučili su me postojanosti, čovečnosti i upornosti. Naučili su me da su vaspitanje i moral osnova od koje moramo polaziti.
Ko su ljudi kojima se divite?
- Ima ih više. Uvek sam imao duboko poštovanje prema Svetom Savi, kao simbolu našeg početka i identiteta. Od savremenika, posebno mesto zauzimaju patrijarh Pavle i mitropolit Amfilohije. Patrijarh Pavle je bio oličenje skromnosti, mudrosti i duhovne snage. Njegove reči i postupci ostaju kao trajna lekcija. Amfilohije je bio snažna, kompleksna ličnost, veliki intelektualac i čovek ogromne energije, s kojim sam imao duge i sadržajne razgovore o veri, kulturi i društvu. Srećan sam što sam živeo u njegovom vremenu i što me je krstio. Oduševljavao me Miljan Miljanić, on je bio paradigma modernog fudbala. Divim se ljudima koji imaju u sebi energiju da povuku, koji mogu da promene Srbiju. Mnogo pozdravljam sve ovo što je Aleksandar Vučić uradio za državu. Dugo sam u politici i u životu, i vidim njegovu misiju. Više je uradio nego svi srpski vladari i predsednici zajedno. On je zacrtao da Srbiju učini boljom, i ko to ne vidi, taj je zaista slep ili mu je naređeno da žmuri.
Volim fudbal, Zvezda je ljubav, a ljubav, kašalj i siromaštvo ne mogu se sakriti. I opet je mene Bog pogledao, pa ništa nije slučajno. Stanujem između dva hrama, hrama srpske medicine, to je Institut Dedinje, i hrama srpskog fudbala, to je Crvena zvezda.
Šta bi Milošević danas rekao Vučiću?
- Teško je govoriti u njegovo ime. Miloševića sam mnogo bolje poznavao nego što sam tada poznavao Vučića, koji je u to vreme bio mlad ministar. Sećam se da je jednom rekao: "Milovane, kako nam je promakao ovaj mali da ga mi ne dovedemo." Tako je tada govorio o Vučiću, koga je video na televiziji Studio B, u jednom nastupu s poznatim profesorom, članom SPS-a. Taj nastup ga je, čini se, impresionirao. Vučić je tada već bio radikal, mlad, ali principijelan, izraženog patriotizma i jasnog stava o srpskim nacionalnim interesima. Zato mislim da do tih političkih preokreta ne bi ni došlo, ali da bi Milošević, u svakom slučaju, Vučiću danas odao priznanje. Pre svega za kontinuitet ideje državnog interesa, ali i za činjenicu da radi u potpuno drugačijem vremenu. Vučić danas gradi Srbiju, dok je Milošević delovao u uslovima sankcija i pritisaka, i sam je govorio o ekonomskom preporodu kroz "Zajedno za privredni preporod". Imao je tu viziju, ali u drugačijim okolnostima. Na neki način, može se reći da je Vučić ostvario deo onoga o čemu je Milošević mogao samo da sanja - u uslovima stabilnije države i drugačijeg istorijskog trenutka.
Kakva je današnja politička scena u odnosu na vreme kad ste vi bili politički aktivni?
- Politika u Srbiji nikad nije laka. Svako vreme ima svoje breme, teško je na svoj način. Srbija uvek nosi specifičan teret i nacionalna pitanja koja se ponavljaju kroz istoriju. Ono što ostaje isto jeste borba za interes države, bez obzira na okolnosti.
Da li ste se ikad pokajali što ste ušli u politiku?
- U politiku sam ušao samo zbog jednog cilja - Instituta "Dedinje". Nikad mi politika nije bila cilj sama po sebi, već sredstvo da se nešto izgradi i sačuva.
Lipovu, rodnom selu, uvek se rado vraćate?
- Imam tamo desetak ovaca i tri konja. Na tom mestu osnovao sam regionalni centar za pomoć osobama s posebnim potrebama, nazvan "Filipovo" po mom sinu Filipu. Planiramo da tu dovodimo vrhunske stručnjake koji će kroz praktične primere pokazivati šta se u toj oblasti može uraditi i kako pomoći ljudima. Snimljene materijale na CD-ovima delićemo besplatno, da pomognemo onima kojima je pomoć potrebna.
Prof. dr Bojić: "Više nema potrebe da pacijenti odlaze u inostranstvo":Na Institutu "Dedinje" predstavljeni savremeni trendovi u kardiovaskularnoj medicini