Zašto je važno oprostiti onima koji su nas povredili? Psiholog otkriva s kim je najteže da uspostavimo mir
Oprostiti ne znači zaboraviti, već odlučiti da nas bol ne definiše. Ponekad je najteže oprostiti sebi - ali upravo tu počinje istinska sloboda.
Kada nas neko povredi, prirodna reakcija je ljutnja i potreba za distancom. I nije neophodno da to bude velika izdaja - ponekad su dovoljna sitna, svakodnevna razočarenja koja se godinama talože, kaže za naš portal psiholog i master profesor psihologije Irina Dugonjivac i dodaje da je praštanje tema o kojoj se često govori, ali se retko zaista razume.
- Važno je znati da praštanje nije zaborav. Nije opravdavanje tuđeg ponašanja. Nije prihvatanje nepravde. Nije ni pomirenje, ako za to nismo spremni. Praštanje je zapravo čin oslobađanja - ne onog drugog, već nas samih. Kako više ne bismo nosili teret misli koje se ponavljaju, osećanja koja nas iscrpljuju i pitanja na koja nema odgovora. Iz tog razloga, oprost ne znači: "U redu je što si me povredio", već: "Ne želim više da negativne emocije upravljaju mojim životom" - objašnjava naša sagovornica.
Praštati nije lako. Nekim ljudima ne možemo, ili ne želimo da se vratimo. Nekim situacijama ne možemo da damo smisao. Na neka pitanja ne možemo da damo odgovor. Ali možemo da odlučimo da ih više ne nosimo u sebi kao teret koji nas svakodnevno sputava, dodaje psiholog.
- Ponekad se ta težina ogleda u nesanici. U jednoj rečenici koja nas proganja pred spavanje. U mislima koje ne znaju da stanu. U zategnutim ramenima, stegnutom grlu, napetosti koja ne prolazi. U razgovorima s osobama kojima više nemamo šta da kažemo, ali još ne znamo kako da odemo. Sve to ostaje u nama. I sve to polako počinje da se oslobađa - kada odlučimo da oprostimo.
Najteže je oprostiti sebi
Ali postoji još jedna vrsta oproštaja koja često izostane - a možda je i najvažnija, napominje psiholog.
- Najteže je, ipak, oprostiti sebi. Zbog stvari koje tada nismo znali, zbog pogrešnih izbora, propuštenih prilika, reči koje su ostale neizgovorene, ljudi koje smo pustili ili zadržali predugo... Sebi često budemo najstrožiji sudija, nemilosrdni u kritikama, strogi u očekivanjima. A istina je da smo svi, baš svi, u datom trenutku, činili najbolje što smo znali - i u redu je što nekad to "najbolje" jednostavno nije bilo dovoljno - savetuje naša sagovornica.
Praštanje sebi nije slabost, to je najdublji oblik saosećanja, dodaje. To je sposobnost da se prema sebi odnosimo kao prema voljenoj osobi, što znači s razumevanjem, toplinom i nežnošću. To je mogućnost da sebi kažemo: "Znam da nisi savršen i to je u redu. Niko nije!"
Kako oprostiti?
Kada osvestimo da je vreme da pustimo i oprostimo, u redu je da se javi otpor. Prvi korak u tom procesu je priznanje samom sebi da smo povređeni i davanje dozvole da osetimo ono što smo možda pokušavali da potisnemo - tugu, bes, razočaranje.
- Tek kada osvestimo emocije, možemo i da ih otpustimo. Pisanje, razgovor, traženje podrške, pomoć stručnjaka - sve su to načini da se taj proces pokrene - sugeriše Irina Dugonjivac.
Važno je zapamtiti da praštanje nije odluka koja se donosi preko noći, već proces koji traje, naglašava. I ne, ne mora se oprostiti svakome. Ali ako bi oproštaj doneo unutrašnji mir, onda je vredno pokušati. Ne zbog drugih, već zbog sebe.
- Život nije crn ili beo. Ljudi greše, svi grešimo. A unutrašnji mir vredi više od pravde koju možda nikada nećemo dobiti. Zato praštanje nije znak slabosti, već dokaz snage. A dok se ne desi, dovoljno je reći sebi: "Još nisam spreman, ali idem ka tome. Polako, svojim tempom". I to je u redu. Kad prestanemo da se borimo sa prošlošću, otvaramo prostor za mir u sadašnjosti - poručuje naša sagovornica.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
Retinol salata od šargarepe: Prirodni izvor vitamina A za zdravlje kože i vida