Slušaj vest

U svetu koji od nas traži da budemo neprestano dostupni, uspešni, nasmejani i savršeno funkcionalni, sve više ljudi, naročito mladih, živi pod konstantnim pritiskom. I dok to često nazivamo „stresom“, stručnjaci upozoravaju da se iza osećaja napetosti, zabrinutosti i umora može kriti anksioznost.

O ovoj sve prisutnijoj pojavi savremenog doba u novoj epizodi serijala „MediGroup preporuka”, govorila je Suzana Stanković Čikić, psiholog iz MediGroup MindCare klinike za psihologiju, psihoterapiju i razvoj.

„Anksioznost predstavlja prekomernu brigu i osećaj neobjašnjivog, nejasnog straha. Za razliku od straha, koji ima konkretan uzrok i javlja se u jasnim situacijama, anksioznost često nema prepoznatljiv povod – zato je nazivamo “slobodno lebdećim strahom”, objašnjava Stanković Čikić.

Kako da znate da nije „samo stres“?

Anksioznost često počinje neprimetno – kao blaga napetost, zabrinutost, nesanica ili umor. Ali kada se takvo stanje ponavlja iz dana u dan, kada postane hronično, to može ozbiljno uticati na kvalitet života.

Anksioznost često počinje neprimetno – kao blaga napetost, zabrinutost, nesanica ili umor. Ali kada se takvo stanje ponavlja iz dana u dan, kada postane hronično, to može ozbiljno uticati na kvalitet života.

Prema rečima Suzane Stanković Čikić, postoji više različitih oblika anksioznosti, a među najčešćim je takozvana generalizovana anksioznost. Reč je o upornoj, svakodnevnoj brizi koja utiče na svakodnevno funkcionisanje, a usmerena je na zdravlje, porodicu, finansije, posao i druge uobičajene stvari. Ako simptomi traju duže od šest meseci, onda je reč o patološkom ispoljavanju anksioznosti. Ovu vrstu anksioznosti prate simptomi poput nervoze, nesanice i napetosti.

„Drugi oblik su panični napadi – izuzetno intenzivne i nagle epizode straha koje su često praćene fizičkim simptomima poput lupanja srca, ubrzanog disanja, bola u grudima, gubljenja daha, vrtoglavice. Tu se često javlja i strah za sopstveni život – strah osobe da će pasti u nesvest, da neće biti ljudi oko nje da joj pruže pomoć”, objašnjava dr Stanković Čikić.

Prema njenim rečima, postoji i socijalna anksioznost, poznata i kao socijalna fobija. U ovom slučaju osoba oseća strah od procene drugih ljudi, zbog čega izbegava društvene situacije – javne nastupe, okupljanja, nove susrete. Još jedan oblik je agorafobija – strah od situacija iz kojih osoba misli da ne može da pobegne ili da neće dobiti pomoć ako joj pozli.

„Postoje i specifične fobije – iracionalni i intenzivni strahovi od konkretnih stvari ili situacija, poput straha od ulaska u lift, letenja, insekata i slično. Kod osoba koje se bore sa bolestima zavisnosti, posebno tokom apstinencije, anksioznost može biti izražena kao deo šireg psihološkog profila”, ističe Stanković Čikić.

Faktori rizika koje ne treba zanemariti

Iako se anksioznost može javiti kod bilo koga, postoje određene okolnosti koje povećavaju verovatnoću da se neko suoči sa ovim stanjem. Psihološki stres, prethodne traume, ali i genetska predispozicija mogu igrati značajnu ulogu.

„Praktično svako od nas može da se suoči sa anksioznošću. Ipak, veći rizik postoji kod osoba koje su prošle kroz traumatična iskustva – poput zlostavljanja, gubitaka, ratnih trauma ili ozbiljnih bolesti. Anksioznost se takođe češće javlja kod osoba koje već imaju psihičke poteškoće, poput depresije, kao i kod onih čiji su članovi porodice ranije imali slična stanja. To su faktori rizika – ne garancije, ali svakako signali na koje treba obratiti pažnju“, objašnjava psiholog Suzana Stanković Čikić.

Važno je napomenuti da anksioznost nije nasledna bolest, ali ako se više faktora rizika „poklopi“, šansa da osoba razvije anksiozni poremećaj može biti veća.

Može li se anksioznost lečiti?

Da – ali je važno reagovati na vreme. U lečenju je najčešća praksa psihoterapijski proces, a u pojedinim slučajevima u kombinaciji sa psihoterapijskim procesom koristi se i farmakoterapija, odnosno lekovi.

„Onda kada shvatimo da je anksioznost postala toliko intenzivna i dugotrajna da narušava naše svakodnevno funkcionisanje - kada ne uspevamo da iznesemo dan, kada ne možemo da obavljamo svoje porodične uloge na način na koji bismo želeli, vreme je da potražimo stručnu pomoć”, objašnjava Stanković Čikić.

Prevencija počinje u svakodnevici

Prema rečima Stanković Čikić, prevencija postoji – i počinje od malih, svakodnevnih navika:

• Bolja organizacija svakodnevnih obaveza
• Postavljanje realnih očekivanja – izbegavajte perfekcionizam i nerealne standarde koji vode u frustraciju
• Odvajanje vremena za sebe – makar 30 minuta dnevno posvetite aktivnostima koje vas opuštaju
• Negovanje socijalnih kontakata – kafa sa prijateljima, razgovor, osmeh ili zagrljaj imaju dokazano terapeutski efekat
• Uživanje u malim trenucima - sunce na licu, tišina ujutru, dobra knjiga – sve to hrani mentalno zdravlje
• I najvažnije – normalizovanje brige o mentalnom zdravlju

„Ljudi kod nas sve više traže pomoć, i to je ohrabrujuće. Tražiti pomoć nije slabost, to je znak da brineš o sebi“, poručuje psiholog Stanković Čikić.

Promo