Ukočena vilica Milici je najavila infarkt u 29. godini: Dobila sam terapiju i izašla iz bolnice da dojim dete, a mnogo jači srčani udar tek je sledio
Dodajte Kurir Zdravlje u vaš Google izborSrčani udar, infarkt miokarda, često je životni događaj posle kojeg ništa više nije isto. Milica Maksimović je majka, novinarka. Kaže da piše o životu bez ulepšavanja, a tako i govori. Navodi da infarkt nije bio samo posledica srčanog problema. Ono što glava nije želela da prizna, srce je na kraju reklo umesto mene naglašava Milica i dodaje da je nekada bila osoba koja je želela da dokaže sebi i drugima da može sve.
- Da sam dobra majka, dobra supruga i dobra novinarka. Danas znam da sam, bežeći od emotivnog bola, svoje telo dovela do granice izdržljivosti. Rečenica koju mnoge žene govore "Nema veze, ja ću", na kraju me je koštala skoro života - kaže Milica u razgovoru za Kurir. zdravlje.rs
Kako je sve počelo?
Milica je urednica portala Bella, supruga i majka dvoje dece. Mnogi je poznaju i po blogu Justmelissa, mestu na kojem godinama, kako kaže, ostavlja delove sebe. Piše o životu onako kako ga živi – bez ulepšavanja.
- Pisanje mi je oduvek bilo način da razumem sebe, a kasnije će postati i važan deo mog oporavka. Kada sam doživela infarkt, odnosno stanje koje su lekari opisali kao blaži oblik infarkta miokarda, imala sam samo 29 godina. Međutim, moja priča nije počela tada. Još od detinjstva imala sam česte gubitke svesti, preskakanja srca i napade ubrzanog rada srca. Tokom puberteta sve je postalo još izraženije. Godinama sam obilazila lekare, nosila holtere, pila terapiju, odlazila u Tiršovu, Kamenicu i kod brojnih stručnjaka, ali niko nije mogao da postavi pravu dijagnozu Najčešće sam slušala da će sve proći kada prođe pubertet. Nije prošlo - napominje Milica.
Dijagnoza u trudnoći
Tek u trudnoći Milici je ustanovljen WPW sindrom, urođeni poremećaj električnog sistema srca.
- Koliko god dijagnoza zvučala ozbiljno, meni je donela i veliko olakšanje, jer sam konačno znala šta mi se dešava i kako treba da reagujem. Prvi porođaj prošao je bez problema, ali je drugi potpuno promenio moj život. Moj sin je rođen ranije, dugo je bio na intenzivnoj nezi, bilo je pitanje života i smrti, pripremala sam se za najgore i taj period ostavio je dubok trag na meni. Strah za njegovo zdravlje, neprospavane noći, iscrpljenost i trauma ostali su negde duboko u meni, ali sebi nikada nisam dozvolila da ih zaista proživim - priča Milica.
Iza napornog rada krio se strah
Na posao se vratila posle duže od jedne godine, svi su mislili da se vraća svom starom životu. A istina je bila, kako navodi Milica, potpuno drugačija.
- Danas shvatam da nisam toliko radila zato što sam bila jaka. Radila sam zato što nisam smela da ostanem sama sa svojim bolom. Posao mi je postao utočište. Radom sam pokušavala da sakrijem sve ono što nisam umela da izgovorim – strah koji sam nosila od sinovljevog rođenja, umor, stres i emocije koje sam godinama gurala pod tepih. Želela sam da dokažem sebi i drugima da mogu sve. Da sam dobra majka, dobra supruga i dobra novinarka. Danas znam da sam, bežeći od emotivnog bola, svoje telo dovela do granice izdržljivosti - priznaje Milica.
Prvo upozorenje
Prvi ozbiljan napad dogodio se kada je Miličin sin imao oko osam meseci.
- Bila je to moja prva šetnja bez njega. Mama je čuvala decu, a ja sam otišla do prodavnice. Odjednom mi se ukočila vilica, nisam mogla normalno da pomeram desnu stranu tela i odmah sam pozvala supruga da me odveze u bolnicu. Uradili su mi EKG, dobila sam terapiju, ali sam na svoju odgovornost otišla kući jer sam dojila bebu. Danas znam da je to bila pogrešna odluka, ali tada nisam razmišljala kao pacijent. Razmišljala sam kao majka. Posle svega što smo prošli tokom njegovog rođenja, bila sam uverena da sam mu potrebnija nego sebi - kaže Milica.
Zatišje, pa opet srčani udar
Milica priča da se nakon toga život polako počeo da se vraća u neku normalu. Imala je osećaj da je najteži period prošao.
- Moj sin je bio dobro, porodica je konačno mogla da odahne, a ja sam se, posle više od godinu dana, vratila poslu. Danas često kažem da me je telo kao da čekalo da se opustim.
Tek kada sam poverovala da je sve konačno došlo na svoje mesto, usledio je drugi, mnogo ozbiljniji udar. Moje telo me je danima upozoravalo. Imala sam hladan znoj, oštar bol u grudima, kočenje vilice, naglo sam smršala, imala opstipaciju i bila neverovatno iscrpljena. Sve sam objašnjavala stresom, nespavanjem i umorom. Govorila sam sebi: „Proći će.“ Nije prošlo - naglašava Milica.
Osećaj koji nikad neću zaboraviti
Samog trenutka infarkta ne seća se potpuno jasno. Zna da joj je pozlilo još na poslu, a kod kuće je izgubila svest.
- Čula sam ljude oko sebe, ali nisam mogla da pomerim telo. Taj osećaj nemoći nikada neću zaboraviti. Tek kasnije sam shvatila da telo ne zaboravlja ono što mi pokušamo da zaboravimo. Mesecima sam potiskivala sopstveni bol i pravila se da sam dobro. Kada je sve oko mene konačno izgledalo mirno, moje telo je reklo: „Sada je dosta" - priseća se Milica.
Završila je na Institutu za kardiovaskularne bolesti Dedinje, gde su urađena detaljna ispitivanja i radiofrekventna ablacija zbog WPW sindroma.
- Najjednostavnije rečeno, lekari su pronašli dodatni električni put u srcu koji je izazivao napade ubrzanog rada srca i ablacijom su pokušali da ga uklone kako bi srce ponovo radilo pravilnije. Iz bolnice sam izašla sa mnogo lekova. Razgovaralo se i o mogućnosti ugradnje stenta, ali sam tada imala samo 29 godina i teško mi je bilo da prihvatim da se sve to događa baš meni. Međutim, fizički oporavak bio je lakši od psihičkog. Tek tada je počela prava borba - naglašava Milica.
Ono što glava nije želela da prizna, na kraju je reklo srce
Lekari su joj propisali nove terapije za srce, ali i terapiju za anksioznost.
- Govorim isključivo o svom iskustvu – meni taj period nije bio lak. Osećala sam se kao da živim bez emocija. Funkcionisala sam, ali nisam bila ja. Na nagovor prijatelja otišla sam kod profesora dr Branislava Milovanovića. Sagledao je celu sliku mog zdravstvenog stanja. Ustanovljen mi je sindrom hroničnog umora, otkriven i koksaki virus tip A, promenjena terapija i uveden potpuno drugačiji način života. Tada sam prvi put shvatila da infarkt nije bio posledica samo mog srca. Bio je posledica svega što sam godinama potiskivala, svega što nisam isplakala, izgovorila i priznala ni sebi. Ono što glava nije želela da prizna, srce je na kraju reklo umesto mene - ističe Milica.
Lekari leče srce, a dušu?
Kaže da se iskreno nije najviše plašila smrti, ali jeste strahovala od mogućnosti da joj deca odrastaju bez majke.
- Ali kada sam izašla iz bolnice, shvatila sam da tek tada počinje prava borba. Srce su lečili lekari. Ali dušu sam morala da lečim sama, uz pomoć ljudi koji su se pojavili na mom putu. Veliku podršku pružili su mi psiholog, porodica i prijatelji. Naučila sam da nije sramota tražiti pomoć i da ne moraš uvek da budeš jaka. Jedan od najvećih lekova bilo je pisanje. Moj blog Justmelissa tada je dobio potpuno novo značenje. Sve ono što godinama nisam umela da izgovorim, počela sam da pišem. Kolumne su postale moj razgovor sa samom sobom. Kroz svaku priču izbacivala sam deo bola, straha i tereta koji sam godinama nosila u sebi. Danas verujem da su me, pored lekara i terapije, lečile upravo reči - naglašava Milica.
Ne moraš baš ti sve
Milica kaže da je mir pronašla u veri. Navodi da su joj molitva, post, ispovest i razgovori sa sveštenikom pomogli da prihvatim ono što mi se dogodilo i da prestane da se pita: "Zašto baš ja?"
- Danas se mnogo češće pitam: "Šta je trebalo da naučim iz svega ovoga?" Godinama sam živela po jednoj rečenici koju, verujem, izgovara veliki broj žena: "Neka, nema veze, ja ću." Ja ću da ostanem duže na poslu. Ja ću da završim još ovo. Ja ću da izdržim. Ja ću. I baš ta rečenica me je skoro koštala života. Celog života trudila sam se da budem dobra ćerka, dobra sestra, dobra supruga, dobra majka i dobra koleginica. Samo sebi nisam bila dobra. Danas više ne želim da budem žena koja može sve. Želim da budem žena koja zna kada treba da stane. Infarkt mi je oduzeo bezbrižnost, ali mi je dao nešto mnogo vrednije. Vratio me je meni. Još učim. I danas ponekad uhvatim sebe kako izgovaram onu staru rečenicu: "Neka, nema veze, ja ću." Ali sada zastanem. Nasmejem se i kažem sebi: "Ne moraš baš ti sve." - naglašava Milica.
Hrabrost je stati i reći: Potreban mi je odmor
Dodaje da bi volela da ovaj intervju ne bude samo priča o infarktu, već podsetnik svim ženama da nije hrabrost izdržati po svaku cenu.
- Hrabrost je stati. Reći da si umorna. Tražiti pomoć. Otići na pregled. I staviti sebe na listu prioriteta, bez osećaja krivice. Ako moja priča podstakne makar jednu ženu da posluša svoje telo, ode kod lekara ili prvi put kaže: "Danas ne mogu, treba mi odmor", verovaću da je sve što sam prošla dobilo smisao. Ako me pitate šta mi je infarkt oduzeo, reći ću – bezbrižnost. Ali ako me pitate šta mi je dao... Dao mi je mene. Prvi put u životu naučila sam da čuvam ženu koja je godinama čuvala sve druge - kaže Milica.