Mladen već 10 godina živi zahvaljujući jednom "da": Da nije bilo te porodice, Nina danas ne bi imala tatu
Dodajte Kurir Zdravlje u vaš Google izborZa Mladena Todića transplantacija je značila priliku da gleda kako mu ćerka odrasta. Oliveri Jovanović omogućila je da se vrati životu bez brojnih ograničenja, dok Željka Vučenić već pet godina čeka poziv koji bi mogao da joj omogući da gleda kako odrasta njen sin. Iza svake transplantacije stoji odluka jedne porodice da u najtežem trenutku nekome drugom pruži novu šansu za život.
U Srbiji su od početka ove godine 22 porodice dale saglasnost za transplantaciju organa, zahvaljujući čemu je spaseno ili produženo 89 života. Istovremeno, oko 1.200 ljudi i dalje čeka transplantaciju.
Deset godina od Mladenovog novog života
U oktobru 2016. godine, neposredno posle transplantacije jetre, Mladen je bio izrazito mršav, žute boje kože i jedva je imao snage da u naručju drži tek rođenu ćerku. Danas se priprema da narednog meseca obeleži deset godina od transplantacije, datum koji doživljava kao rođendan svog drugog života.
- Posebna zahvalnost ide mom donoru, kome se bukvalno zahvaljujem svaki dan, jer da nije bilo njegove porodice, ja danas ne bih bio ovde i Nina ne bi imala tatu - kaže Mladen Todić, član Udruženja "Zajedno za novi život".
Oliveri je transplantacija vratila svakodnevni život
Olivera Jovanović najvažniji poziv dobila je pre godinu i mesec dana. Posle transplantacije bubrega, ovog leta prvi put posle dužeg vremena mogla je da ode na more bez ograničenja koja su ranije određivala gotovo svaki deo njenog dana.
- Prvo pravo more posle dužeg vremenskog perioda, kada se sve, pa i vi, odmori. I to more, i mnoge druge jednostavnije stvari, kada se sve to merilo na kašičicu, na minut i na vreme limitirano raznim drugim teškim stvarima - navodi Olivera Jovanović, predsednica Udruženja "Zajedno za novi život", koja živi sa transplantiranim bubregom.
Željka već pet godina čeka poziv
Među ljudima koji još čekaju transplantaciju je Željka Bojić, koja na novu jetru čeka već pet godina. Sa jednogodišnjim sinom Jakovom dobila je, kako kaže, još veći motiv da istraje u toj borbi.
- Otkako se rodio, dobila sam novi motiv i najveću motivaciju da istrajem u celoj borbi. Sada nemam tu mogućnost da budem sebična, da se predajem, da kažem da više ne mogu da čekam, jer nije samo moj život u pitanju. Bitno je da on raste uz mamu - kaže Željka, takođe članica udruženja.
Dok pacijenti čekaju poziv da je pronađen odgovarajući organ, u zdravstvenim ustanovama spremni su i timovi lekara, hirurga, anesteziologa i medicinskih sestara. Kada medicina više ne može da spase jedan život, a porodica da saglasnost za doniranje organa, počinje borba za živote drugih pacijenata.
- Moramo da budemo svesni da od porodice u najtežem trenutku tražite još težu odluku. Ali moramo da budemo svesni i da je statistika neumoljiva - veće su šanse da će nam u životu zatrebati organ nego da ćemo biti donor. Zato moramo da budemo spremni da nekome produžimo život - naglašava dr Miloš Matković iz Klinike za kardiohirurgiju UKCS.
Željka podseća da iza broja ljudi na listama čekanja stoje čitave porodice i životni planovi koji zavise od toga da li će odgovarajući organ stići na vreme.
- Još je 1.200 porodica koje čekaju svog člana, 1.200 porodica gde neko čeka da se ostvari kao majka, kao što sam ja. Neko možda čeka da ga tata odvede prvi put u školu, kao što je Mladen odveo Ninu. Mnogo je priča, mnogo ljudskih sudbina koje zavise od nečije odluke - poručuje Željka Bojić.
Izvor: Rts.rs/Zdravlje.kurir.rs