Nada je pobedila rak: Ni gubitak dojke ni depresija nisu me slomili, sada pružam podršku drugima
Hemioterapije, zračenja, gubitak kose I dojke, a potom i depresija koja ju je snašla u doba korone nisu uspeli da slome Nadinu želju za životom. Jača nego ikad ona danas pomaže ženama da ne prolaze same kroz istu borbu.
Nada Simeunović (64) iz Užica je pre 25 godina pobedila rak dojke, ali njena borba se tu nije završila - danas je članica Savetovališta “Jefimija” i pomaže ženama koje prolaze kroz ista isustva. Ova hrabra žena otkriva kako je bolest promenila njen pogled na život, kako je pronašla snagu da prebrodi i najteže trenutke, uključujući psihološku krizu tokom pandemije, i zašto veruje da nijedna žena ne bi trebalo da se bori sama.
- Imala sam 40 godina kada mi je bolest otkrivena slučajno, na sistematskom pregledu koji je organizovala firma u kojoj sam radila, hotel "Zlatibor". Nisam imala apsolutno nikakve simptome. Nakon pregleda, pozvali su me ponovo na dodatne analize i korak po korak, ptvrdilo se da imam karcinom dojke na levoj strani, koji je morao biti hirurški uklonjen - započinje svoju ispovest Nada.
U to vreme je bila u drugom braku, imala je odraslu ćerku (20) i sina od pet godina. Ćerka je već bila zrela, ali preplašena, kaže, dok je sin bio mali i nije razumeo šta se dešava, ali je osećao da nešto nije u redu.
- Svako me je podržavao na svoj način. Ćerka je završila medicinsku školu i tada studirala višu fizioterapeutsku u Igalu, pa je mogla da mi pomogne direktnije nego moj sin. Naravno, kao i svako ko dobije takvu dijagnozu, i ja sam prvo pomislila da je to smrtna presuda i pitala se koliko mi je još vremena ostalo. Ove misli su se pojavljivale na sekund u trenucima kada bih ostala sama sa sobom. Nije da ih nije bilo, ali sam ih svesno odbacivala. Govorila sam sebi: "Moram da nastavim, kako ću sada ovo malo dete odgajiti, kako će upisati školu?" Danas ima 30 godina - kaže s ponosom.
Pored toga, Nada je već imala indirektno iskustvo s rokom dojke. Jedna njena koleginica iz hotela, s kojom sam blisko sarađivala, prošla je kroz ovu bolest.
- Bila je desetak godina starija od nas i svi smo je zvali "keva". Pratila sam njen put kroz lečenje, pa mi je sve to već bilo poznato.
Operisana je u februaru, a već aprilu je u poštanskom sandučetu sačekalo propratno pismo Savetovališta za žene sa invaliditetom obolle od raka dojke "Jefimija" koje se upravo oformilo. Kaže da joj je tada laknulo i da je prvi put videla svetlo na kraju tunela.
- Kada sam primila to pismo i upoznala žene iz Savetovališta, shvatila sam da je to spas za sve nas. Biti među onima koji razumeju kroz šta prolazim značilo mi je mnogo - tu sam mogla da plačem, da se otvorim, da budem ono što jesam. U tom krugu osećala sam se sigurno, a hrabreći sebe, hrabrila sam i druge - naglašava.
Operacija, zračenje, prerani ulazak u menopauzu
Najjači utisak koji se tiče lečanja bio je trenutak kada su joj lekari rekli da mora na hemioterapiju i zračnu terapiju.
- Tada se još nisu radili testovi na hormonske receptore, pa nisam uzimala lek koji danas piju žene čiji je tumor hormonski zavistan. Nikada nisam saznala da li je moj tumor te vrste ili nije, nisam znala ni da li sam dovoljno zaštićena, ali izgleda da jesam.
Lečenje je nakon operacije podrazumevalo šest ciklusa hemioterapije, a potom 25 zračenja na području ožiljka, jer je urađena totalna mastektomija, i dodatnih pet zračenja na jajnicima, preventivno, da se bolest ne bi dalje razvijala.
- Time sam praktično ušla u ranu menopauzu, koja je ostavila svoje posledice. Sada imam osteoporozu, negde osteopeniju, i to redovno pratim i lečim. Kako kažu - jedno vuče drugo, pa se sve mora tretirati redom - napominje.
Nada je operisana u Užicu, ali je zračne terapije primala u Kragujevcu. Smeštaj u hotelu “Zelengora” joj je obezbedila tetka, dečji neurolog u penziji koja živi u Beču, i neizmerno joj zahvalna što joj je omogućila da ne boravi u stacionaru. Ovaj period pamti kao nešto pozitivno.
- Biti van bolničkog okruženja pomoglo mi je da lakše podnesem terapiju. Delovalo je pomalo i kao odmor- čak mi je i sin dolazio u posete, muž ga je redovno dovodio. Ponekad je i ostajao sa mnom nekoliko dana, pa smo šetali gradom. Kada je mnogo godina kasnije zbog posla prenoćio u istom tom hotelu rekao mi je sav srećan: "Mama, ja noćim u onom hotelu gde smo ti i ja bili". Danas mu je jasno kroz šta sam prolazila, ali mu je taj boravak (tada) ostao kao lepo sećenje - sugeriše naša sagovornica.
Iako je znala da će joj opasti kosa, nije joj bilo prijatno. Nosila je kačketić s maramom vezanom pozadi, jer je vreme bilo toplo, i kaže da joj je fino stajao.
- Sećam se da sam, dva meseca nakon što mi je kosa opala, bila pozvana na svadbu koja mi je bila veoma važna - ženio se sin moje koleginice. Nisam želela da propustim taj događaj, pa sam od starije koleginice, koja je već prošla kroz rak dojke, pozajmila periku s dugačkom kosom. Bila sam baš lepa - priseća se.
Duhovi prošlosti
Nada danas ide redovno na kontrole i, srećom, bolest se nije vraćala. Međutim, imala je jednu ozbiljnu posledicu, i to u vreme korone. Sve je bilo u redu, a onda je 2020. godine upala u psihičku krizu.
- Pred 8. mart pomagala sam sestri od strica, koja je radila u cvećari. Bilo je mnogo ljudi, gužva, i kasnije sam sebi nametnula osećaj krivice - uverila sam sebe da sam donela virus i zarazila svoju majku i muža, koji su završili u bolnici. Mogao je i muž koji radi u ugostiteljstvu da donese virus, ali ja sam krivila sebe i upala u u neku vrstu psihološke zamke - isključila sam se od svega i potpuno se izolovala - navodi.
Na kraju je završila na pregledu kod neuropsihijatra i dobila terapiju. Smatra da je taj period bio teži u odnosu na sve što joj se ranije dogodilo.
- Kao da se u meni stvorio neki bezdan iz kog nisam znala da izađem. Nisam se javljala sestri koja živi u Bernu, nisam znala šta da joj kažem. Nisam se javljala ni tetki. Sin mi je dolazio i govorio: "Mama, zašto ne primenjuješ na sebi ono što radiš u 'Jefimiji'? Ti pomažeš ženama, radiš na sebi, a sada to ne koristiš?“ Znala sam da je u pravu, ali... jednostavno nisam mogla - otkriva.
Imala je epizodu kada je potpuno isključila telefon na 18 dana. Nije izlazila iz kuće, samo je ležala po ceo dan.
- Imala sam osećaj kao da je neka druga Nada ušla u mene - ona je radila, funkcionisala umesto mene, dok sam ja bila prisutna samo fizički. Na kraju su me ponovo izvukle žene iz Savetovališta, uz podršku muža, sina i ćerke. Jedna od njih je iskoristila priliku kada je medicinska sestra iz bolnice došla da mi da infuziju zbog korone. Preko nje je uspela da razgovarala sa mnom i na neki način me "prevarila”. Rekla mi je: "Polako, polako, nemoj tako da radiš. Moraš s nama da pričaš". Malo po malo, dan po dan, počela sam da se izvlačim iz tog stanja - navodi.
Danas je to, kaže Bogu hvala, iz nje. Zanimljivo je od tada ne može da spava bez lekova, iako joj ranije nisu bili potrebni. Nije sigurna da li je to posledica korone ili cele te situacije. Možda je sve u vezi s bolešću bilo negde nesvesno potisnuto, skriveno pod tepih, pa je u trenucima krize izbilo na površinu, dodaje.
Muž i majka su na kraju ozdravili, oporavili se bez težih posledica, ali joj je majka, nažalost, nedavno umrla.
Niste same, iskoritite podršku
Naša sagovornica članica je tima za iskustvenu podršku u Savetovalištu i jedna je od dve osobe koje su tu najduže. Mnogo joj znači što kroz rad u udruženju ne samo da pomaže drugim ženama, već i sama radi na sebi. Sve je dostupno, besplatno, ali mnogi ne koriste ovu pomoć - kriju svoju borbu čak i od sebe samih, umesto da se oslone na one koje ih razumeju.
- Vidim koliko je važno pružiti pomoć ne samo pacijentima, već i njihovim porodicama. Oni žele da pomognu, ali često ne znaju kako.
Pre dijagnoze, imala je osećaj da mora da bude na usluzi drugima - da služi kako bih zaslužila ljubav.
- Kroz psihološke radionice u udruženju, polako sam shvatila da vredim sama po sebi, bez obzira na svoje mane. Jedinstvena sam i ne moram da se popravljam da bih bila prihvaćena. Kada prihvatimo sebe, i drugi nas prihvate - savetuje i poručuje svim ženama da iskoriste priliku i dođu u udruženje u svom gradu.
- Tu su među onima koji ih razumeju, u sigurnoj zoni, gde mogu da govore otvoreno, bez straha da će njihove priče otići dalje. Njihove suze su tu bezbedne, one su ventil i lek. Zato neka ne oklevaju - nek koriste sve blagodati koje su im dostupne.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.