Zašto je teško reći „ne“: Psihoterapeutkinja otkriva koji su prvi znaci da su granice već pređene
Dodajte Kurir Zdravlje u vaš Google izborMnogi ljudi godinama pristaju na stvari koje ih iscrpljuju, ćute kada im nešto smeta i preuzimaju više nego što realno mogu, samo da bi izbegli konflikt, ljutnju ili osećaj krivice. Vremenom se to ne vidi samo kroz nervozu i frustraciju, već i kroz umor, stezanje u grudima, iscrpljenost i osećaj da su ih drugi "uzeli zdravo za gotovo". Iako se izraz "postavljanje granica" danas često koristi, psihoterapeutkinja Ivana Lukovnjak objašnjava da granice nisu zid prema drugima, već odnos koji imamo prema sebi, svojim potrebama i sopstvenoj meri.
- Granice predstavljaju naš odnos koji imamo sami sa sobom. To je onaj unutrašnji osećaj koji nam govori: šta nam prija, šta nam ne prija, šta je moja odgovornost, a šta nije, dokle možemo da idemo i gde počinjemo da gubimo sebe. To je sposobnost da prepoznamo sopstvene potrebe, kapacitete i ivice tolerancije. Granice nisu nešto što namećemo drugima. To su informacije o nama koje svojim rečima i svojim ponašanjem predstavljamo drugima kako bismo se dobro osećali sami sa sobom u određenom međuljudskom odnosu. Postaviti granicu znači imati jasnu sliku o svojim potrebama, mogućnostima, snagama i slabostima i jasno je komunicirati drugima - navodi naša sagovornica.
Teškoća da kažemo "ne", čak i kada osećamo da nam nešto ne prija ili nas ugrožava, često nema veze sa samom situacijom, već sa osećajem neizvesnosti koji takva odluka nosi.
- Mi znamo šta će se dogoditi ako kažemo "da". Možda nam neće prijati to na šta pristajemo, ali znamo kako funkcionišu stvari u tom kontekstu, jer ostajemo u odnosu. Postavljanje granica, odnosno izgovaranje tog famoznog “ne” predstavlja rizik. Ako kažemo "ne" mi uglavnom ne znamo šta sledi: da li će se osoba naljutiti, da li će nas odbaciti itd. Kad kažemo "ne" mi rizikujemo da ostanemo sami u toj odluci I da preuzmemo odgovornost za moguća neprijatna osećanja (nemira, odbacivanja, ljutnje) koja ostaju u pozadini nepristajanja da se "smanjimo" zarad drugih. To su razlozi zbog kojih je veliki broj ljudi spremniji da pređe svoje granice zarad "mira" - objašnjava psihoterapeutkinja.
Kako znati da je granica pređena?
Telo je ono koje će prvo odreagovati kada nemamo postavljene granice, dodaje ona. Koliko puta samo klimnemo potvrdno glavom, a u grudima ili grlu nam se automatski nešto stegne?
- Telo uvek odreaguje bilo kroz stezanje, umor, iscrpljenost ili otpor da se pokrenemo i nervozu. A mi smo već toliko navikli na ove simptome da ih lako zanemarujemo i dozvoljavamo da se udaljimo od sebe. Često pristajanje na stvari koje ne želimo i doživljaj da nas ljudi "uzimaju zdravo za gotovo" dovodi do nakupljanja frustracija i ljutnje koje mogu dovesti do pucanja. Ipak, većina ljudi bira druge umesto sebe, jer lakše je udaljiti se od sebe nego od drugih - ističe Lukovnjak.
Kod kuće i na poslu
Granice na poslu vezane su održavanje profesionalnog imidža i testiraju naš strah od autoriteta. Balansiraju na granici potrebe za dokazivanjem i održavanjem slike "dobrog radnika" i potrebe da se zaštitimo od preopterećivanja i "sagorevanja".
- Dobro postavljene granice podržavaju profesionalnost u poslu, jer su stvari jasne - ko koliko zna i ko koliko može. Ne dozvoliti da nas lažna slika o svojim mogućnostima, održavanje profesionalnog imidža ili strah od autoriteta ugroze tako da na sebe preuzimamo više nego što je naša mera. Jasno reći koliko možemo da uradimo, za koji vremenski period i držati se toga - savetuje psihoterapeutkinja.
Još izazovniji po pitanju postavljanja granica su porodični odnosi, naglašava ona. U porodici postoji splet bliskosti, očekivanja, porodičnih uloga i dugogodišnjih obrazaca.
- Ovde je strah od odbacivanja ili mogućeg povređivanja druge osobe još jači nego van porodičnih odnosa. Važno je da shvatimo da postavljanje granica nije odbcivnje drugog, već pravljenje razlike u odnosu na drugog. Druga osoba može reagovati emotivno i to ne znači da je pogrešna granica, već da se odnos menja i postaje usaglašeniji sa realnim potrebama osobe. Bitno je da komunikacija granica bude jasna, mirna, bez napada i bez pravdanja.
Šta kada drugi ne poštuju granice?
Održavanje granica je proces i bitno je ostati dosledan u ponašanju, savetuje naša sagovornica.
- Drugi će pokušavati da probijaju naše granice i tada u fokus dolazi ono šta smo sprmni da uradimo kada naše granice nisu ispoštovane. Tu se vraćamo na početak našeg razgovora, na onu neprijatnost situacije u kojoj se zauzimamo za sebe rizikujući odnos sa drugim. Biti dosledan u tom riziku, jasno se držati sebe i svojih potreba/mogućnosti i izdržati tu neprijatnost znači održavati svoje granice i brinutio sebi. Zdrave granice nikada nisu prepreka u odnosu, one su uslov za zdrav odnos. Sve mimo toga spada u domen iscrpljivanja i nepoštovanja - poručuje Ivana Lukovnjak.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.