Ljiljana se bori s rakom jajnika, a sve je počelo s nadimanjem: Ne dam da me bolest definiše
Dodajte Kurir Zdravlje u vaš Google izborLjiljana Ilić (59) iz Lazarevca se već dve godine leči od raka jajnika. Za to vreme tri puta je ostajala bez kose, prošla veliku operaciju i suočila se sa povratkom bolesti, ali kaže da joj je možda najvažnija lekcija bila da prestane da čeka da nešto prođe kako bi počela da živi. Danas, dok ponovo prima hemioterapiju, o svojoj bolesti govori otvoreno zbog žena kojima želi da poruči da osluškuju svoje telo, traže drugo mišljenje kada imaju sumnju i, šta god da im dijagnoza donese, ne dozvole da ih bolest definiše.
Ovo je njena priča.
Ja sam osoba koja je svake godine išla na redovne ginekološke preglede, pored toga i na preglede dojki. Radim u školi i u svom okruženju sam bila poznata kao poprilično dosadna osoba koja opominje svoje koleginice da treba redovno da se kontrolišu, jer smo imali slučajeve da koleginica kaže da se porodila pre 15, 20 godina i da više nikad nije otišla kod ginekologa.
Tako da sam se trudila da budem savest svih tih žena iz svog okruženja, a prema sebi da budem maksimalno odgovorna. Pre deset godina operisala sam benignu promenu na dojci i te kontrole prvih nekoliko godina bile su na šest meseci, a posle na godinu dana.
Vraćam se na početak priče. Letnji raspust, kad je vreme godišnjih odmora za prosvetne radnike, vreme je i za moj redovan ginekološki pregled. Odlazim krajem jula 2024. kod svoje doktorke, ne očekujući ništa, prosto da i jednu brigu skinem, da odradim taj pregled.
Na vaginalnom ultrazvučnom pregledu doktorka je u jednom trenutku samo pogledala ekran i rekla: "Uh, šta je ovo?" Možete zamisliti moju reakciju. Okamenila sam se tog trenutka. Kažem: "Doktorka, nešto nije u redu?", onako gotovo bojažljivim, slabašnim glasom. "Ne, ne, ne, dušo. Ovde su se neke ciste pojavile. Ne vide se jajnici. Ovo će morati operativno da se odstrani".
I to me je u tom trenutku i umirilo. Imala sam cistu i na dojci, sada su i na jajnicima. Ništa. Onda ona kaže: "Da li ste za kliniku Narodni front ili GAK u Višegradskoj?" Kažem: "Znate šta, ja nikad nisam ušla na te dve klinike, ako hoćete iskreno. Jednog sina sam rodila u Leskovcu, drugog u Lazarevcu. Zašto me to pitate?"
"Pa da vidimo, sada ćemo ući u računar da vidimo gde je prvi termin da što pre obavite pregled. Ja ću vam već dati da uradite sve potrebne analize, snimak pluća, laboratoriju, svašta nešto i da se vi što pre operišete". Ja kažem: "Pa vi sumnjate na nešto", a već se bojim i da pitam. Mislim se, bolje da ne pitam ništa. Hajde, idemo.
Dvanaestog avgusta, znači vrlo brzo, pregledala me je doktorka u Narodnom frontu. Bila je vrlo taktična, vrlo ljubazna, ali je rekla da je sumnjivo i da ćemo operisati negde sredinom septembra, kad se vrati sa odmora, a da ja u međuvremenu uradim sve to što mi je dato na određenom spisku.
Uradila sam magnet male karlice i abdomena i to je bila moja poslednja nada da možda nije tako strašno. Doktorka koja je pogledala magnet rekla je: "Samo što pre kod vašeg doktora i samo što pre operacija. Ovo ne valja ništa".
Dolazim do drugog doktora u Narodnom frontu, doktora Mirka Mačkića, i on kaže: "Da, jeste maligno, jeste se proširilo, ali ne znamo dok vas ne otvorimo kakva je situacija u vašem trbuhu. Ovo će biti kompleksna operacija, pored ginekologa onkologa biće uključen i hirurg". Bio je to profesor Srboljub Knežević i njima dugujem što sam danas ovde.
Operacija je trajala sedam sati
Na moju nesreću, bilo je baš strašno. Operacija trajala je sedam sati. Pored ginekoloških organa odstranjena mi je trbušna maramica, slepo crevo i, kako sam kao laik shvatila, ostale metastaze po trbuhu. Malo je, kako su mi rekli, grebano kod dijafragme.
Postoperativni tok posle takve operacije bio je relativno ne tako strašan, ali sam u međuvremenu dobila i upalu pluća, pa je to i te kako značajno usporilo moj oporavak. Provela sam 12 dana u bolnici i moram da istaknem sve pohvale, zaista, za osoblje bolnice Narodni front. Dakle, od čistačica, servirki koje su vam onako bespomoćnoj donosile hranu, o sestrama i doktorima da ne govorim.
Verujem da je to i u drugim klinikama. To je ono što vam znači kada ste izgubljeni, kada vam se život okrenuo za 180 stepeni. Do saznanja bolesti bila sam direktorka škole, majka, supruga, dan mi je bio kratak za sve aktivnosti. Odjednom sam pacijent pod tamo nekim brojem, izbezumljena. Ne znam šta me čeka. Moja draga prijateljica Jovana je delila muke u Narodnom frontu sa mnom. I ona je u to vreme operisana i od tada smo dve dobre prijateljice koje vezuje mnogo toga sličnog.
Oporavak je tekao usporeno zbog upale pluća i od početka oktobra, posle odluke konzilijuma, krećem sa hemoterapijom na onkologiji, šest ciklusa. Uz sve one nuspojave koje su navedene, najteže od svega bio je gubitak kose. Mogu da pričaju koliko god hoće, ali mnogo sam teško podnela kad sam izgubila kosu, za ove dve godine čak tri puta. Plavu periku ponosno nosim. Govorim ženama da sve prođe, da i ako nam se u tom trenutku čini da je to najstrašnija stvar, prođe.
Sve moje terapije su prošle u zakazanom vremenskom roku. Nije bilo odlaganja, nije bilo drastičnog pada krvne slike i slično. U međuvremenu, posle druge terapije po protokolu, zato što su BRCA 1 i BRCA 2 bili negativni, uključena sam u biološku terapiju, primila sam ih 17.
Sve se vratilo na svoje mesto
U novembru 2025. sam završila sa terapijama, do tada su svi skeneri bili čisti, sve kontrole i u Narodnom frontu. Dobro sam se osećala, nekako se vratilo sve na svoje mesto. Nisam dala da karcinom bude ono "karcinom jednako Ljiljana". Karcinom je samo deo Ljiljane. Nije bilo uvek lako, bilo je mnogo suza, mnogo različitih raspoloženja, mnogo očaja. Meni je pomogla psihoterapija.
Pomogle su mi molitve i pomoglo mi je da svoj smiraj nađem tako što ću da živim dan po dan, jer sam stalno bila u nekoj trci. Kada sam sa svojim psihologom analizirala: "Hajde samo da prođe ovo, samo da prođe ovo. Hajde da ne budemo podstanari. Hajde da deca odrastu", ona kaže: "Ljiljana, slušate vi sebe? Je l' ste vi svaki dan živeli taj jedan dan koji je prošao i više se nikad neće vratiti?"
E, to je sada. Meni je danas srce puno sreće da pričam o pedagogiji, onome za šta sam se školovala, ali mi je srce puno da mogu da pričam svoju priču ženama, mada nisam dobar primer, eto, desilo se.
Bila sam redovna na pregledima, odgovorna, a kancer, taj tihi ubica, razvijao se u mom telu. Nikakve druge simptome nisam imala. Jesam se ugojila - pa postmenopauza je, pa neredovna ishrana. Jeste mi se stomak uvek nadimao, imala sam konstantne zatvore. Kad sam rekla to svom ginekologu odgovorio je: "Pa to bi trebalo drugi stručnjak da pregleda. Sa vama je sada sve u redu". Eto, to su neki nespecifični pokazatelji.
Zato, drage moje dame, osluškujte svoje telo. Ono je nama najbolji pokazatelj da nešto nije u redu. Idite lekaru, i opet idite lekaru. Ako vam se ne dopadne ili niste zadovoljne kakav je vaš ginekolog kao lekar, tražite drugo mišljenje. Možda će se, ne daj Bože, nešto otkriti, ali bolje da se otkrije na vreme.
Zato je moj očaj bio tako veliki. Postidela sam se reći: "Zašto baš ja?", jer sam na onkologiji upoznala puno mladih devojaka. Bolest ne bira i nisam ništa vrednija od drugih žena. Mnoge od njih su dolazile autobusom na hemoterapiju jer nije imao ko da ih doveze.
Ponovo sve ispočetka
Nažalost, u februaru su mi otkrivena uvećanja dva limfna čvora u blizini trbušne aorte. Vraćena sam na hemoterapiju, opet ispočetka. Kad sam primila prvu, opet je opala kosa.
Kod druge hemoterapije doživljavam alergiju na jedan od lekova, koji mi isključuju, i nastavljam sa platinskim citostatikom. On nije bio delotvoran. Pitala sam sve doktore koji su dolazili tamo: "Da li mogu da dobijem neku zamenu za lek koji je isključen?" "Ne do kraja ciklusa. Ljiljana, vi morate da istrajete sa terapijom koju primate". Platina nije odradila svoje.
Tumor markeri su počeli da rastu. Urađen je novi skener početkom jula, koji je, posle saznanja da imam kancer jajnika, bio moj najveći šok. Došlo je do progresije bolesti. Dva limfna nodusa u stomaku uvećala su se za nekoliko milimetara, pojavilo se uvećanje limfnih žlezda pod pazuhom, na vratu, i operisana sam u Bežanijskoj kosi. Doktorka koja mi je operisala dojku izvadila je i ta dva limfna čvora u levoj aksili i oba su bila pozitivna, metastaze sa jajnika.
Kažu da je i to retkost, da reakcija ide od dojki na jajnik, ne od jajnika ka dojkama. Profesor Srboljub Knežević kad je video kaže: "To se u hiljadu slučajeva dešava". Eto, meni se i to desilo.
Ponovo sam izašla na konzilijum, gde mi je moja Gorica iz Udruženja "Progovori" bila najveća podrška, jer tad sam zaista psihički pala. Možda najviše od trenutka otkad sam se razbolela. Promenjena je terapija i sada primam hemoterapiju po takozvanom AC protokolu. Primila sam dve.
U međuvremenu sam dobila i mogućnost da dobijem injekcije filgrastima zbog konstantnog pada neutrofila. Prvu terapiju sam podnela relativno dobro, sa većinom nuspojava koje prepoznajete. Druga je bila poprilično teška. Tri dana baš velika mučnina, iako dobijem i lekove za to.
Deseti dan od hemioterapije ja sam potpuno funkcionalna. Posle treće čeka me ultrazvučni pregled svih ovih delova tela gde su mi nodusi uočeni. I neću da govorim ni o onih pet godina preživljavanja, ni o tome šta će biti sutra, jer danas sam nasmejana.
I, drage moje, ne dajte da vas bolest definiše. Stavite sebe na prvo mesto, radite stvari koje vam prijaju i okružite se ljudima koji su vedri, pozitivni i ne crpe vam energiju.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.