Koja je razlika između navike, zloupotrebe i zavisnosti? Psihijatar otkriva kako nam skrolovanje upropaštava život
Bolesti zavisnosti danas su postale sastavni deo života velikog broja ljudi i uvukle su se u gotovo svaki deo društva. Mnoge stvari koje svakodnevno radimo deluju nam "normalno", pa je sve teže prepoznati gde prestaje navika, a počinje problem. Dok su pušenje i kockanje prisutni vekovima, savremeni oblici zavisničkog ponašanja najčešće se vezuju za digitalno okruženje - stalno proveravanje telefona, kompulzivno skrolovanje, višesatno igranje igrica ili neprekidno traganje za novim sadržajem na mrežama.
Na nedavno održanom okruglom stolu na temu "Savremene zavisnosti: tihe epidemije novog doba", prim. dr sc. med. Željka Košutić, specijalista psihijatrije, istakla je da imperativ sreće i uspeha, nemogućnost odvajanja poslovnog i privatnog života, stalna dostupnost i neprekidni tok informacija stvaraju hroničan stres i olakšavaju "tihi" prelazak od navike ka zloupotrebi i zavisnosti.
- Zavisnosti nastaju tiho da se nekad i ne primećuje gde je navika, gde je zloupotreba, a gde je zavisnost. Laički rečeno, navika je nešto što možemo da prekinemo kada mi hoćemo, zloupotreba kada znamo da je nešto štetno po nas, ali ipak to radimo, dok kod zavisnosti gubimo kontrolu nad svojim ponašanjem - navodi dr Košutić.
Jedan od ključnih zadataka u terapiji jeste razvoj emocionalne tolerancije, jer mnogi posrću u trenutku kada žele da pobegnu od neprijatnih emocija.
- Potrebno je naučiti da izdržimo neprijatnost bez impulsivnog bekstva u ponašanja koja nam kratkoročno donose olakšanje, a dugoročno nanose štetu. Kada razvijamo emocionalnu toleranciju, povećavamo otpornost i na stres i na zavisničke obrasce. Drugi važan deo procesa je regulisanje emocija, odnosno prepoznavanje, osveštavanje i upravljanje osećanjima koja nas guraju u određene reakcije. Kada ovladamo tim procesom, mnogo je lakše prekinuti obrasce koji održavaju zavisnost - objašnjava psihijatar.
Zašto impulsivno posežemo za supstancama
Doktorka posebno upozorava na opasnost od uzimanja sedativa na svoju ruku, naročito u stresnim periodima.
- Terapiju ne sme da daje komšinica, drugarica ili koleginica. Postoje jasne procedure kako se propisuju benzodiazepini ili miorelaksansi, da ne bi došlo do zloupotrebe i zavisnosti. Problem nastaje kada ljudi misle da je i povremeno uzimanje bezopasno - naglašva i dodaje da mnogi štetni obrasci počinju kao pokušaj smirenja.
- Ljudi često posežu za cigaretom, alkoholom ili pilulom uz objašnjenje "samo da mi bude lakše". To može da deluje kao socijalizacija, ritual ili vrsta odbrane, ali vrlo brzo postane nešto mnogo ozbiljnije - upozorava.
Posebno ističe bihejvioralne zavisnosti, kao što su skrolovanje ekrana, igrice, aplikacije. One se često kombinuju sa supstancama i to je postalo uobičajen obrazac.
Alternativa pušenju
Kod ljudi koji nisu spremni da odmah prestanu s pušenjem, prelazak na proizvode bez dima može da bude međukorak ka cilju, a cilj je uvek prestanak pušenja. Nekada je to način da smanjimo štetu dok radimo na motivaciji i podršci, objašnjava dr Košutić.
- Promene životnih navika jesu najčešći savet, ali da su upravo one najteže za sprovođenje. Svi znamo šta podrazumeva zdrav stil života, ali najmanje ga sprovodimo. To je realnost - kaže uz osmeh.
Tri stuba oporavka
Prema njenim rečima, farmakoterapija predstavlja tek prvi korak u oporavku od zavisnosti i uvek je sprovodi lekar. Jednako važan deo procesa je uređen svakodnevni ritam.
- Balans je ono čemu težimo. Učimo mehanizme samoregulacije i zdrave funkcionalne obrasce. To se može naučiti i to je ono što zaista menja život. Sledeća važna stavka je kvalitetn san, nešto što često zanemarujemo. Regulisanje sna ima ogroman efekat, a ne košta ništa. Ko spava pre ponoći i ko se probudi odmoran zna razliku - ističe dr Košutić.
Dodaje da zavisnost nije akutno stanje koje se rešava jednom terapijom, već dug proces u kome postoji rizik od oscilacija i relapsa.
- Zato je važna podrška; pacijentu, porodici i celoj njegovoj sredini. Suština je razumevanje, a ne osuda, jer ako postoji razumevanje, osoba će se vratiti po pomoć kada se javi recidiv. Cilj lečenja nije samo da se ukloni supstanca ili ponašanje, već da osoba nauči da funkcioniše stabilno, snažno i bez njih - navodi prim. dr sc. med. Željka Košutić i poručuje:
- Sve se svodi na prevenciju. Koliko god tema bila široka, uvek se vraćamo na isto, prevenciju.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.