Sa glikemijom od 36,6 Stevanu se život okrenuo naglavačke: Zvali su me "šećerko" i "narkoman", danas trčim maratone
Stevan Stejić (39) iz Novog Sada, po zanimanju geometar, oženjen i otac dvoje dece, više od 24 godine živi sa dijabetesom tip 1. Veći deo života proveo je učeći kako da uskladi insulin, ishranu, sport i svakodnevne obaveze, ali njegova priča nije samo o kontroli bolesti, već i o snazi, odgovornosti i prevazilaženju predrasuda. Dijagnoza mu je postavljena sa 16 godina, u trenutku kada je sve delovalo sigurno i poznato, a odjednom se život okrenuo naglavačke. Hiperglikemije, hipoglikemije, stalno merenje šećera i planiranje obroka postali su deo svakodnevice, ali upravo kroz te izazove Stevan je se naučio samokontroli, disciplini i kako da dijabetes ne definiše njegov život.
- Dijabetes me nije zaustavio, naprotiv, naučio me je disciplini, strpljenju i odgovornosti. Pored profesije, aktivno se bavim trčanjem, učestvujem na maratonima i polumaratonima, član sam Dijabetološkog saveza Srbije i osnivač udruženja Diaverzum - započinje priču Stevan.
Dijagnoza mu je promenila život preko noći
Stevanu je dijabetes tip 1 dijagnostikovan 24. novembra 2002. godine. Danima je osećao slabost, gubio apetit i neprestano pio velike količine tečnosti, ne shvatajući šta mu se dešava. Na kraju je završio u Dečijoj bolnici u Novom Sadu gde mu je izmerena glikemija od 36,6 mmol/l - šest puta iznad normale, što je označilo trenutak otkrivanja bolesti i početak novog poglavlja u njegovom životu.
- U tim godinama kao i svaki tinejdžer želeo sam da se uklopim i ne odskačem iz društva. A onda sam počeo naglo da mršavim, bio sam stalno žedan, umoran i često sam mokrio, ne sluteći koliko je stanje ozbiljno. Dijagnoza me je preko noći naterala da razmišljam o ugljenim hidratima, insulinu i nivou šećera u krvi - o stvarima o kojima moji vršnjaci nisu morali da brinu. Bio je to veliki psihološki šok, jer sam shvatio da više ništa neće biti potpuno spontano. Ipak, vremenom me je to iskustvo naučilo odgovornosti i zrelosti mnogo ranije nego većinu mojih vršnjaka.
Početak je, kao i svaki drugi, bio težak i nepoznanica. Hipoglikemije i hiperglikemije, strah od gubitka svesti, stalno merenje šećera i računanje ugljenih hidrata postali su deo njegovog identiteta. Više nije mogao spontano da izlazi iz kuće bez razmišljanja o tome kada je jeo, koliko insulina ima u telu i da li je poneo nešto slatko. Svaki izlazak, trening, odlazak u školu ili ekskurzija zahtevali su pažljivo planiranje, što je za tinejdžera bilo izuzetno zahtevno.
Snaga kroz strah i podršku
- Stalni strah od hipoglikemije nije bio samo fizički, već i psihološki, a u glavi mi je stalno odzvanjalo pitanje: "Šta ako mi pozli pred drugima?" Dijabetes nije imao pauzu, a briga o budućnosti me je često paralisala. Ipak, upravo tada sam naučio šta su odgovornost, samokontrola i snaga, brže sam odrastao i naučio da slušam svoje telo i borim se čak i kada je teško.
Danas zna da ga sve to sa 16 godina nije slomilo već izgradilo. Kada mu je dijabetes dijagnostikovan, bio je u drugoj godini srednje škole i imao ustaljeno društvo i navike, zbog čega mu je dijagnoza dodatno teško pala jer je stigla u periodu kada se osećao sigurnim u svom svetu. Ipak, prijatno ga je iznenadilo koliko su njegovi prijatelji pokazali brigu i razumevanje, interesovali se za njegovo stanje, podsećali ga da izmeri šećer i brinuli kada bi primetili da mu nije dobro.
- Sećam se vrlo dobro da mi je ceo razred došao u posetu, u tim trenucima shvatite da niste sami. Kako sam i sam učio sve više o svom stanju, tako sam edukovao i okolinu. Dijabetes ume da stvori osećaj izolacije, ali me je istovremeno naučio empatiji i snazi. Naučio sam da se ne stidim onoga što jesam - priseća se Stevan.
Ljudi često imaju pogrešnu predstavu o ovoj bolesti i veruju da su osobe sa dijabetesom same to "zaradile" zbog slatkiša ili nezdravog načina života. Takvi komentari mogu da budu veoma bolni, naročito za mlade koji se tek suočavaju sa dijagnozom i pokušavaju da je prihvate.
- Često sam nailazio na komentare poput: "Ne smeš to da jedeš", "Sigurno si se razboleo jer si jeo previše slatko" ili "Jadničak, ti si bolestan". Takve rečenice, iako nekad iz neznanja, stvaraju osećaj da si drugačiji, ograničen ili slab. Nazivi poput "šećerko", "slatki", "narkoman" mi uopšte nisu prijali.
Postoji i stigma da osobe sa dijabetesom ne mogu normalno da se bave sportom, da putuju, da rade zahtevne poslove ili da imaju ispunjen društveni život. Mnogi misle, kako navodi Stevan, da su stalno "bolesni" ili nesposobni, što nije tačno. Uz dobru terapiju i podršku, mogu da žive potpuno normalno i aktivno.
- Najveći problem je zapravo neznanje i manjak edukacije. Kada ljudi nemaju informacije, stvaraju strah i pogrešne zaključke. Zato je važno da se o dijabetesu govori otvoreno, u školama, na poslu i u medijima. Svaki put kada neko sa dijabetesom podeli svoju priču, razbije se bar jedna predrasuda -ističe naš sagovornik.
Dijabetes nije prepreka za sport
Oduvek je bio fizički aktivan i sport je imao važno mesto u njegovom životu i pre dijagnoze dijabetesa. Trčanju se ozbiljnije posvetio pre pet godina, sa željom da bolje upozna reakcije svog tela i lakše reguliše nivo šećera u krvi.
- Za mene trčanje nije pitanje spektakla niti ličnih rekorda, već rutina i disciplina koja se gradi iz dana u dan, tiho i bez potrebe da bilo šta dokazujem. Postoje dani kada se trči zbog forme, kada noge nisu lake, a tempo nije važan. Tada trčim zbog mentalne ravnoteže, da razbistrim misli i ostanem dosledan sebi. Upravo u tim trenucima gradi se snaga koja nema veze sa medaljama, već sa istrajnošću
Na početku je učio kako organizam reaguje na napor, kada dolazi do pada, a kada do porasta glikemije. Krenuo je od kraćih distanci, pažljivo testirajući sve moguće situacije tokom treninga. Posle prvih trka od pet i sedam kilometara, ciljevi su rasli. Usledili su polumaratoni, a potom i maratoni, uz temeljne pripreme, planiranje ishrane i insulina.
- Sada, nakon pet godina trčanja iza sebe imam pretčanih skoro 9.000 kilometra, 40 polumaratona i osam maratona. Sledeći cilj je ultramaraton. Trka koju trčim već godinama i sa posebnim emocijama je "Plavi krug oko Ade". To je jedina trka u Evropi, a verovatno i u svetu, koju organizuju i trče osobe sa dijabetesom. Iza cele ove organizacije stoje drugari iz udruženja “Plavi krug“ na čelu sa sjajnom Bojanom Marković.
Tokom treninga najveći izazov predstavljaju oscilacije šećera. Padovi zahtevaju brzu reakciju i prekid aktivnosti, dok adrenalin pred trku ponekad utiče na neočekivane promene glikemije. Pravilo je samo jedno, a to je slušati svoje telo i ne forsirati organizam po svaku cenu.
- Nekada pred trku sve uradim kako treba, stanem u startnu zonu i adrenalin počne da radi svoj posao. Šećer počne da mi pada, a nekada krene da raste, zaista nema pravila. Tada je bitno da ostanemo fokusirani i smireni i sa osmehom uđemo u trku. Dešavalo se da planiram trening od 10 km i na devetom kilometru mi padne šećer. Tada momentalno prestajem. Ništa neću dobiti sa jednim kilometrom i mučenjem orgnizma - navodi naš sagovornik i ističe da svima često ponavlja jednu jednostavnu, ali važnu poruku: "Slušajte svoje telo".
Pravilna ishrana i trčanje su deo terapije
Za njega je trčanje više od sporta, to je ključni deo terapije. Redovna fizička aktivnost povećava osetljivost na insulin, pomaže da šećer ostane pod kontrolom i smanjuje nagle oscilacije.
- Kombinujem trčanje sa ishranom i doziranjem insulina kako bi svaki trening bio siguran i efektivan. Pored fizičkog efekta, trčanje smiruje stres i daje osećaj kontrole nad dijabetesom. Pre treninga unosim kvalitetne ugljene hidrate koji se postepeno pretvaraju u energiju - integralne žitarice, pirinač, testeninu, voće ili ovsene pahuljice. Kod dužih trka, poput polumaratona ili maratona, nadoknađujem energiju gelovima, sokovima ili bananama, ciljajući stabilan šećer i konstantnu snagu mišića.
- Kada dobijete dijagnozu, to pogađa i celu porodicu. Diaverzum je nastao da razbije osećaj usamljenosti i pokaže da niko nije sam. Cilj udruženja je da pruži podršku deci, mladima i porodicama kroz edukaciju, psihološku pomoć i povezivanje, stvarajući zajednicu u kojoj se oboleli osećaju prihvaćeno i osnaženo - napominje Stevan.
Insulin ne definiše vaše mogućnosti
Za one koji su tek saznali da imaju dijabetes, prirodno je osećati strah, zbunjenost i imati hiljadu pitanja. To je trenutak kada se čini da se ceo život promenio preko noći. Ipak, kako ističe naš sagovornik, dijabetes nije kraj, već početak novog, drugačijeg poglavlja - ponekad zahtevnijeg, ali i vrednog iskustva koje nas uči odgovornosti, snazi i zrelosti, uz stalno slušanje svog tela.
- Biće dana kada će merenja, davanje insulina i planiranje izgledati zamorno. Tada se ne zatvarajte u sebe, pričajte sa drugima, tražite podršku i povežite se sa ljudima koji prolaze kroz isto. Niste sami i nikada nećete biti. Učlanjivanje u lokalno udruženje pomaže da shvatite da ste deo veće zajednice. Verujte u sebe - možete da se bavite sportom, putujete, sanjate i ostvarujete snove. Dijabetes vas ne definiše, on je samo deo vašag života, a ne granica vaših mogućnosti.
Porodica i zajednica, ključ za sigurno detinjstvo
Kao neko ko živi sa dijabetesom od malih nogu, navodi Stevan, briga roditelja je potpuno prirodna i opravdana. Strah, pitanja i neizvesnost su normalni, jer dijagnozu ne dobija samo dete, već cela porodica.
- Najvažnije što roditelji mogu da pruže jeste ljubav, strpljenje, podrška i poverenje. Dijabetes zahteva disciplinu, ali dete ne sme da odrasta u strahu. Umesto stalnih zabrana, važno je učiti ga da razume svoje telo, bude odgovorno i samostalno. Budite uz dete, ali ne umesto njega - pomozite mu da nauči i razvije samopouzdanje. Ohrabrujte ga da se bavi sportom, ide na ekskurzije, druži se i uživa u detinjstvu, jer dijabetes ne sme da bude prepreka - ističe naš sagovornik i dodaje:
- Moja najveća motivacija je upravo porodica. Njihova ljubav daje mi snagu da nastavim svaki dan, čak i kada je teško. Porodica me uči odgovornosti, hrabrosti i verovanju da nijedan izazov nije nepremostiv. Želim da živim kvalitetno i pokažem da dijabetes ne mora da bude prepreka - bolest me ne definiše, ja želim da imam kontrolu nad njom.
Prihvatio je bolest, ali ne i granice
Veliki motiv mu je, kako kaže, što svojim primerom može da inspiriše druge, posebno decu i mlade koji su tek dobili dijagnozu. Ako kroz njegovu priču vide da je moguće baviti se sportom, postavljati ciljeve i ostvarivati snove, sve što radi dobija još veći smisao.
Dijabetes ne definiše ko ste i ne ograničava život. Važno je slušati svoje telo, biti disciplinovan, ali i uživati u sportu, hobijima, prijateljima i ostvarivanju snova. Tražite podršku od porodice, prijatelja ili zajednice osoba sa dijabetesom, jer niste sami.
- Svaki prevaziđeni izazov jača, a svaki mali uspeh dokazuje da možete živeti punim životom. Najvažniji savet je da ne odustajete, verujete u sebe i svoje sposobnosti. Dijabetes je deo života, ali ne i granica vaših mogućnosti - kaže za kraj naš sagovornik Stevan Stejić.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
Kako prepoznati dijabetes? Ovo su znaci upozorenja i ni slučajno ih nemojte ignorisati