Imala sam 43 kilograma i nemerljiv krvni pritisak: Tri godine niko nije prepoznao Adisonovu bolest
Dodajte Kurir Zdravlje u vaš Google izborDa li ste nekad čuli za Adisonovu bolest? Nisam ni ja dok nisam obelela od nje. Za tri godine, koliko je prošlo od prvih simptoma do dijagnoze, smršala sam 20 kilograma i spala na 43, zbog nemerljivog krvnog pritiska (0/0 mmHg) nisam mogla da stojim na nogama duže od par minuta, a dok stojim me je boleo želudac.
Za dve godine, koliko sam obijala pragove državnih i privatnih ordinacija, sam dobila sam tri poglešne dijagnoze, a onda sam jednog dana pretražujući internet shvatila šta mi je. Nisam pristalica dr Gugla, ali jednostavno - tako je bilo...
Sve je počelo zime 2015. kad su kolege i poznanici počeli da me pitaju gde sam pocrnela/bila na zimovanju... (?!) Nigde. Primetila sam da sam tamnija, ali kako inače imam taman ten, nisam tome pridavala neki značaj. U septembru iste godine sam počela da gubim kilograme.
Polako...
Inače slabo jedam kad sam pod stresom, pa sam mislila da je to slučaj. Sledeće godine su krenuli i ostali simptomi i tada sam prvi put shvatila da se nešto dešava. Počelo je da mi bude sve lošije kad stojim neko vreme.
U tom periodu sam zaradila virusnu upalu pluća i viđala se sa svojom izabranom doktorkom više puta tim povodom. Rekla sam joj kako ne mogu da jedem jer nemam apetit, muka mi je nakon nekoliko zalogaja i ne mogu dugo da stojim na nogama. Sećam se jednom da sam otišla s decom u popularni lanac brze hrane, bila sam gladna, ali sam znajući sebe naručila samo mali pomfrit. Uzela sam nekoliko krompirića i već mi je bilo muka, nisam mogla više da jedem.
Doktorka je uzela je aparat (starinski, anaroidni) da mi izmeri krvni pritisak, ali nije mogla da očita nijednu vrednost. Merila je ponovo, ali se ništa nije čulo.
Pritiska jednostavno nije bilo.
Uspela je tek pošto sam primila dve infuzije. Nije imala nikakvu ideju šta mi je i kod kog specijaliste bi me poslala.
U međuvremenu sam toliko smršala, da sam počela da sumnjam da imam kancer. Pisala sam u to vreme o kvantnoj terapiji, i verovala da njihov dijagnostički aparat, biorezonantni skener, može da provali šta mi je ili da barem isključi tumor. Pronašli su mi svašta nešto, ali nisu videli promene na nadbubrežnim žlezdama koje leže u osnovi Adisonove bolesti (sic!). Barem sam se smirila kada je reč o kanceru.
Gastroenterolog iz iste ordinacije mi je rekao da imam nespecifični gastritis (prva pogrešna dijagnoza), jer me stomak nije boleo dok sedim i ležim, ali i savetovao da dođem kog njega na kliniku (državnu) na par dana da me bolje pregledaju. Nisam htela da mi guruju sonde u razne otvore, a i imala sam gastritis još od rane mladosti - jednostavno sam znala da to nije to.
Doktorka koja me je primila na kvantnu je smatrala da sam depresivna (druga pogrešna dijagnoza). Poverovala sam joj i od svoje doktorke tražila uput za psihijatra. Ubrzo sam dobila i treću omašenu dijagnozu - nespecifični poremećaj ishrane (reč "nesprecifični" se pojavila čak dva puta u tri procene). Na psihijatrijskoj klinici mi je doktor dao spisak namirnica i preporučeni jelovnik (suština je bila da se između obroka jede keks i mleko) i takođe pozvao da dođem i ostanem neko vreme da me malo ugoje.
Odblila sam jer sam tada, prvi put u životu, shvatila da psihoterapija ne postoji u državnim ustanovama. Postoji savetovalište, ali ne i dovoljan broj terapeuta da bi vam posvetili 45 minuta jednom nedeljno u narednih godinu dana ili duže. Bez psihoterapije mi je boravak u bolnici delovao besmisleno. I opet sam intuitivno osećala da su na pogrešnom tragu, jer je akcenat bio na ishrani.
Kod psihoterapeuta i bolest majke
Na psihoterapiju sam krenula privatno kod terapeutkinje Ksenije koja bila kognitivno-beheviralno orijentisana i o tom iskustvu mogu da kažem sve najlepše. Lično, smatram da bi svaka osoba trebalo da barem jednom u životu popriča sa psihologom, svakako joj neće škoditi. U međuvremenu se razbolela i moja majka, koja je, ispostaviće se kasnije, imala tranzitorni (popularno "mali") moždani udar. Neprepoznat. Otežano se kretala i lakše joj je bilo da nosi pelene.
Preselila se da živi kod nas.
Meni je bilo toliko loše da sam na posao (dva dana nedeljeno, jer sam tri radila od kuće) odlazila i vraćala se taksijem. Nisam bila u stanju da kuvam, hranu smo često naručivali. Izgledala sam i osećala se kao da sam jednom nogom u grobu, što bi me svakako i sačekalo da sam rođena 30 godina ranije. Hormoni nadbubrežne žlezde su, naime, prvi put sintetizovani 30-ih godina prošlog veka, a prvi put uspešno primenji kod pacijenta 1949.
Pre toga, bolest je bila fatalna.
Kako sam naletela na dijagnozu?
Kako sam uopšte naletela na dijagnozu? Ono što jesam primetila za te tri godine jeste da mi je dobro kada sam pod adrenalinom. Mogu da stojim na nogama i nemam simptome. Guglajući o adrenalinu sam nalatela na pojam Adisonova bolest, obeležen linkom koji je vodio do stranice Vikipedije. Još uvek se sećam tog trenutra kao da je danas bio. Klik na tu stranicu je bio početak izlečenja. Svi moji simptomi su bili hronološki poređani od prvog do poslednjeg i ja sam samo mogla da štikliram u svojoj glabvi jedan po jedan.
Naježila sam se, a onda me je obuzela euforija, znala sam da je to to.
Od dokrtorke sam tražila uput za endokrinologa, a igra slučaja je htela da odem kod jedne od dve doktorke sa Univerzitetskog kliničkog centra Srbije koje su specijalizovane baš za ovu bolest, predivene Tatajane Isailović, koja je saslušvaši me rekla da će analaze najverovatnije potvrditi moje sumnje. Nakon dijagnoze priznala mi je da je čim me je ugledala prvi put na vratima ordinacije odmah, prema prebojenosti kože, tipične za ovu bolest, znala o čemu je reč. Prepisala mi je hormone (hidrokortizon, farmaceutski oblik hormona kortizola, ubrzo dodala i fludrokortizon koji nadoknađuje aldosteron) i rekla da će mi za par dana biti dobro. Ne bolje, već dobro. Tako je i bilo.
Hidrokortizon otvara apetit. Sećam da smo nedugo potom suprug i ja proslavili moj rođendan u restoranu. Naručila sam njoke sa ćuretinom u gorgonzola sosu (jedan od onih obroka koje pamtite), porcija je bila velika i ja sam gotovo polizala tanjir. Suprug se čudio, pitao se da li su me oteli i zamenili s nekim drugim. Izgubljeni kilogrami su se vratili u roku od nekoliko meseci. Bio je mart 2018, a moja majka je aprilu doživela moždani udar i umrla. Sticaj okolnosti je hteo da stojim na njenoj sahrani.
Epilog
Da li ste znali da se na dijagnozu retke bolesti u proseku čeka od pet do sedam godina? Da nisam sama došla do dijagnoze, pretposlavljam da bi mi u jednom trenutku pozlilo, došlo do takozvane adrenalne krize, koja bi me odvela u bolnicu i verujem lekare do uzroka.
Danas, kada čujem preporuku da ne treba guglati simptome, sada već konsultovati se sa veštačkom inteligencijom, ispričam svoju priču uz komentar da višak informacija nikada sam po sebi ne može da bude problem, problem je deo koji se odnosi na samolečenje. Još jedan savet od mene - ako imate velike oscilacije u težini bez očiglednih razloga, zamolite izabranog lekara da vas uputi kod endokrinologa.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.